STRANAC KO BRAT ROĐENI

Komentar

Čudna država i čudan narod smo mi Srbi !?

 

Marko Lopušina

 

srbi-u-tudini

 

Tu nedavno stigla nam je vest kako je država u Zrenjaninu otela od majke hraniteljke jednog dečaka i prodala ga švedskoj porodici. Čitav proces trajao je tek dva meseca i okončan je, i pored suza zrenjaninske majke i dečaka, usvajanjem tog mališana i njegova deporatacija surogat roditeljima u Švedsku.

Centar za socijalni rad, odnosno država u Zrenjaninu nije uslišao jauke majke hranitelje i građana ove varoši da mališan ostane u Srbiji. Država ga je pod hitno poklonila strancima.

Tako je Srbija pokazala da više voli strance nego svoj narod. To nije čudno, jer i naš narod ume da se ponaša u stilu: da više voli tuđinca nego brata rođenog.

Strance mazimo i pazimo, a brata rođenog tužakamo sudu zbog parčeta livade ili njive. Čudna država i čudan narod.

Kada srpska porodica traži usvajanje deteta procedura traje i godinu ili dve dana. Za strance je u Srbiji sve hitno i urgentno. Kada Korejanac traži da otvori fabriku dobija 20.00 evra donacije od naše države po jednom zaposlenom radniku.

Kada Turci iz Turske pomažu svoju bošnjačku dijasporu u Sandžaku i podižu po Novm Pazaru zdanja i pogone, dobijaju dozvole za gradnju za meseca dana. A kada gastarbajter gradi fabriku u Srbiji, mora da plati 20.000 evra mito lokalnim činovnicima da bi krenuo u posao. I kada ljudi iz dijaspore žele da u zavičaju potaknu ekonomski razvoj privrede, čekaju godinama na dozvole za rad.

Imamo i primer kod restitucije, jer država ubrzano vraća otetu imovinu strancima, ali ne i svom narodu. Jevreji su na primer, dobili natrag gotovo svu svoju imovinu, koju su držali komunisti. Sada Jevreji traže i knjižaru „Geca Kon“ u centru Beograda, na početku Knez Mihailove ulice.

A preko puta te knjižare nalazi se zdanje poznato kao „Ruski car“. Ta kuća nije vraćena porodici koja živi na jednom od spratova, već se izdaje kao restoran i kancelarije advokatima, firmama, pa i sumnjivim ljudima. Tako će Jevreji da se usele u „Gecu Kona“, a naš čovek, vlasnik zgrade neće se useliti u svoj „Ruski car“. A deli ih samo ulica Kneza Mihaila.

Šta je to sa nama? Šta je to sa našom državom i njenim vladarima, koji se klanjaju strancima, a ne svom narodu, u koji se kunu u vreme izbora?

Odgovor na ovo pitanje potražio sam u našem narodnom detinjstvu, kako to čine psiholozi. U našoj prošlosti tokom porođaja države stranci su bili glavne babice. Naša država u vreme Obrenovića nastala je uz saglasnost Turaka i Austrijanaca. Knjaz Miloš je za državnost Srbije založio glavu svog kuma Đorđa Petrovića. U vreme Karađorđevića bili smo uz Ruse, kao i Tito kada je napravio drugu Jugoslaviju. Sovjetima je Broz slao svoje političke neprijatelje kao IB emigrante.

Demokratska treća Jugoslavija, SCG i potom Srbija nastala je uz pomoć SAD i EU, kojima smo poslali našeg novog vožda Slobodana Miloševića, da ga ubiju. Zauzvrat Zapad nam šalje mrvice svog prljavog kapitala da gradimo demokratiju i kapitalizam. I uči nas da smo kao njihova kolonija obavezni da hitno i urgentno reagujemo na sve zahteve SAD i EU. Pa čak i kada dajemo našu decu strancima na usvajanje.

Srbija je poslednjih decenija ponajveći izvoznik mladih i pametnih ljudi ka tom Zapadu. Srbija je otadžbina iseljenih „mozgova“ koji grade nauku i tehnologiju Zapadu. Poznata je i po zbrinjavanju migranata sa Bliskog Istoka. Nažalost, Srbija nije prepoznatiljiva kao zemlja koja se uspešno bori sa „belom kugom“ i nestajanjem svog naroda. I sada se Srbija afirmiše kao izvoznik dece za usvajanje.

Broj rođene dece u Srbiji je sve manji, a broj Srba koji u svetu uzimaju strano državljanstvo je sve veći. Samo u Austriji 70.000 Srba postali su Austrijanci.

Kod kuće država Srbija izdavaja više novca za materijalno pomaganje stranaca, članova nacionalnih manjina u našoj zemlji, nego li što izdvaja pare za saradnju sa srpskom dijasporom rasutom u 105 država sveta.  Srbija više brine o iseljenicima stranih zemalja u našoj zemlji, nego o našim iseljenicima u tuđim državama.

Ministarstvo spoljnih poslova, na primer, već nekoliko meseci ćuti i ne bira direktora Uprave za dijasporu i Srbe u regionu. I ne oglašava se sa razultatima dva svoja konkursa: za sufinansiranje projekata srpskih klubova i pojedinaca iz rasejanja i za dodelu nacionalnih priznanja zaslužnim patriotama u dijaspori.

Iako je premijer A. Vučić izjavio da „dijaspora neće biti zaboravljena“, čini se da u Ministarstvu spoljnih poslova čine sve da se Uprava za dijasporu i Srbe u reginu zaboravi da postoji. Tome se protivi i novi predsednik skupštinskog Odbora za Srbe u rasejanju i regionu, ali ni njega u MSP niko ne sluša.

I u ovom slučaju važniji su stranci nego brat rođeni. MSP i država su više fokusirani šta izjavljuju strani državnici i pojedinci, nego šta od njih očekuje narod koji živi u tuđini i rodbina tog naroda u otadžbini. Čudna država i čudan narod smo mi Srbi !?