Koliko danas ima klubova naših radnika na privremenom radu u inostranstvu? Koliko danas ima srpskih klubova u Beču, najvećem gradu sa Srbima u dijaspori?
Na ovo pitanje nijedna institucija u matici Srbije nema tačan odgovor, a nemaju ga ako je suditi po reakcijama naših zvaničnika u svetu, ni diplomatska predstavništva Srbije u inostranstvu. Na ovo pitanje u Beču smo od diplomata, na primer, dobili sledeći odgovor:
„U Austriji prema evidenciji Ministarstva spoljnih poslova Srbije, postoji oko sto registrovanih klubova u devet pokrajina. Reč je o različitim kulturno-umetničkim društvima, folklornih, zavičajnih i sportskih udruženja i klubova. Najveći broj je, zbog koncertacije naših građana, aktivan u pokrajini i gradu Beč. Ovaj broj organizacija naših građana varira, jer pojedini klubovi egzistiraju samo na papiru i nisu registrovani kod austrijskih vlasti. Neki su ugašeni, neki su preregistrovani, a neki premešteni“.
Na listi neregistrovanih, odnosno ilegalnih i divljih srpskih klubova najviše je u Austriji onih koji se bave folklorom, raznim sportovima, ali ima i onih, koji plediraju da se bave nacionalnim pitanjima.
Slična situacija je i u Nemačkoj. Posebno u glavnom gradu Berlinu.
„ Primetno je da na raznim listama, koje se objavljuju u javnosti ima oko desetak srpskih klubova i društava u Berlinu. Nekad ih je na tim spiskovima i više, čak dvadesetak, ali u realnom životu aktivno je samo njih nekolicina. Problem je naime u tome da mnoge grupe ili klubovi nisu registrovani kod nemačkih vlasti, nemaju svoje prostorije, niti stalno članstvo, koje bi plaćalo članarinu i sprovodilo programe rada. Takav je, na primer, Centralni savet Srba – Berlin, koji postoji samo na papiru, jer nema svoj registrovani ogranak. I takvo je nekad poznato Srpsko-nemačko društvo “Vuk Karadžić – Braća Grim”, koje poslednjih godina ne radi aktivno i samo vegetira“ – rekao nam je jedan od iskusnih srpskih aktivista iz Berlina.
I u Nemačkoj najviše neregistrovanih srpskih klubova ima u folkloru i sportovima, ali ima i onih „kućnih“ klubova od dva člana, koji se, na primer, bave medijima ili okupljaju umetnike našeg porekla.
U obe ove države, sa oko 600.000 srpskih radnika postoje i samozvani predstavnici Srpske narodne odbrane, najstarije srpske organizacije u rasejanju, predstavnici Pokreta srpskih četnika, samozvani monarhisti i nelegitimni zastupnici Srpske pravoslavne crkve. Takav je, na primer, suspendovani vladika Artemije, koji u Južnoj Africi i Austriji ima neregistrovane parohije svoje privatne srpske crkve.
Prema slobodnim procenama u rasejanju ima oko 200 srpskih klubova i udruženja, ali su realno stalno aktivni svega njih stotinak.
„ U Parizu jedan aktivista, kako sebe naziva, ima kafić i neko srpsko udruženje, pa se po Beogradu i Srbiji predstavlja kao veliki patriota, iako organizuje uglavnom priredbe povodom izbora najlepših Srpkinja u Francuskoj“ – navode nam slučaj sagovornici iz Francuske.
Pojava divljih, odnosno neregistrovanih srpskih klubova u rasejanju je posledica olako shvaćenog patriotskog rada, ne poznavanja propisa o registraciji udruženja građana u evropskim i prekomorskim zemljama. To za posledicu ima lažno predstavljanje srpskog naroda od strane pojedinaca iz takvih klubova kod stranaca u zemlji boravka. I gubljenje prilike da se od zemalja domaćina dobije podrška za rad, kao i donacije za realizaciju srpskih programa za očuvanje i razvoj nacionalnog identiteta u tuđini. Samo u Berlinu jedne godine, Turci su preko raznih projekata od Nemaca dobili 80.000 evra donacija za svoje programe, a Srbi nisu dobili ni jedan evro, jer nisu aplicirali za sufinansiranje rada svojih klubova.
Posledica delovanja neregistrovanih klubova je i nejedinstvo u srpskoj zajednici, jer privatni i ilegalni klubovi su u rukama pojedinaca koji sebično vode svoje programe, bez želje da nastupaju zajedno sa registrovanim klubovima, udruženjima i savezima.
Moto rada takvih ljudi glasi: „Moj klub, to sam ja!“
I sa druge strane, postojanje divljih klubova ima za posledicu i nelegalno učestvovanje na konkursima u matici Srbiji za klubove iz dijaspore, kojima se daje više od 70 miliona dinara za sufinansiranje njihovih programa.
Kako je srpska dijaspora ogromna u Ministasrtvu spoljnih poslova i njegovoj upravi za rasejanje, nije moguće evidentirati sve srpske klubove, kako stare, tako i novoosnovane.
„ Na listi evidencije Ministarstva spoljnih poslova Srbije nema, na primer, nekih novih bečkih klubova, kao Teniskog kluba “As”, čiji je osnivač Momčilo Jovanović. Nije upisano ni Integraciono i kulturno udruženje “Fokus”, koje vodi Vesna Klinger. Ni Udruženje umetnika “A:Kulltura”, koje predvodi Milorad Samardžija. Nije, takođe upisano ni Udruženje srpskih privrednika, na čijem čelu je inženjer Željko Bobar“ – rečeno nam je u Beču.
Lista i adresar srpskih klubova i udruženja u rasejanju trebalo bi da budu sređeni po državama iseljenja, pa po pokrajinama i gradovima tih zemlaja. Evidenciju srpskih klubova treba srediti i po primarnim aktivnostima, kao što su kultura, školstvo, obrazovanje, umetnost, sport, i privreda. I napokon, takva lista bi trebalo jednom godišnje da se kontroliše i osvežava novim podacima, predlažu nam naše diplomate iz Austrije.
Značaj srpskih klubova za odnose i saradnju rasejanja i matice je jako bitan, jer oni predstavljaju deo srpskog nacionalnog bića, našeg identiteta i kulture, a negde su most, a negde direktna veza, između srpskog naroda u tuđini i otadžbini. Tako razmišlja i dr Snežana Janković, naša ambasadorka, prvo u Švajcarskoj, a danas u Nemačkoj, koja kaže da su veze sa otadžbinom deo budućnosti našeg iseljenog naroda:
„ Duboko verujem da je u osnovi svakog srećnog bića samospoznaja, da zna ko je, kuda ide i gde želi da stigne, ali i odakle je došlo. Onoliko koliko budu uspešno povezali svoj boravak ovde kao uzorni građani Nemačke sa svojim korenima, sa očuvanjem srpske tradicije i identiteta, toliko će, po meni, svaki naš čovek biti uspešan. Naši ljudi ne treba da zaborave svoje srpsko poreklo, a to znači veliku i bogatu srpsku kulturnu i duhovnu baštinu. I da to prenose budućim generacijama, onima koje ovde rastu i onima koji će ovde biti rođeni. Jer, imaju čime da se ponose“.
Marko Lopušina