Most između nuke i prakse!
Na Zlatiboru je održano 59. Savetovanje agronoma i poljoprivrednika Srbije i 5. Savetovanje agronoma Srbije i Republike Srpske. Iako su organizatori dali prioritet temi adaptacije biljne proizvodnje i klimatskim promenama, nametnulo se pitanje zašto sve manje proizvodimo domaćeg semena…
Izvor: Ilustracija / Promo – Od 27. do 30. januara 2025. godine na Zlatiboru održano je 59. Savetovanje agronoma i poljoprivrednika Srbije i 5. Savetovanje agronoma Srbije i Republike Srpske, jedan od najvažnijih događaja u srpskom agraru.Tokom savetovanja održano je i osam panela u kojima je učestvovalo više od 30 panelista. Na savetovanju je prisustvovalo više od 500 gostiju.
Ono što je za Svetsku ekonomiju samit u Davosu svakako je za srpsku poljoprivredu Savetovanje agronoma na Zlatiboru. Tu, neposredno pred prolećnu setvu, stavove su ukrstili poljoprivrednici, agronomi, naučnici i predstavnici izvršne vlasti. Savetovanje agronoma i poljoprivrednika Srbije već decenijama predstavlja most između nauke i prakse, osiguravajući kontinuitet u prenošenju znanja i uvođenju inovacija. Ovo je bila prilika, posebno za one koji žele da prate aktuelne trendove u poljoprivredi i doprinesu unapređenju proizvodnje. Na predavanjima, panelima pa i na marginama skupa razmenjivale su se korisne informacije. Prisustvovalo je više od 500 učesnika iz zemlje i sveta. ,,Uz više decenija postojanja, bogatstvo ove ustanove je i to što u njemu znanja primenjuje više od 100 doktora nauka, kao više stotina visokoobrazovanih stručnjaka. U institutu je do sada stvoreno više od 1750 sorti i hibrida raznih poljoprivrednih kultura. Institut svoje znanje i proizvode plasira za sada u 33 zemlje’’, kaže prof dr Dragana Latković, v.d. direktora Instituta za ratarstvo i povrtarstvo u Novom Sadu. Studentima uvek govorim: Ako želite da naučite nešto o kukuurzu, idite u Ameriku, ako hoćete da naučite o šećernoj repi – idite u Nemačku, ako želite da učite o ječmu – putujte u Kanadu, a ko želi da uči o suncokretu ostanite u Srbiji, odnosno u Novom Sadu. Jer, suncokret je Zaštitni znak Novosadskog instituta. Svaki sedmi suncokret koji se gaji u svetu delo je ljudi iz ove ustanove. Rad savetovanja pozdravila je i predsednik Upravnog odbora novosadskog Instituta za ratarstvo portarstvo, institucije od nacionalnog značaja, prof. dr Marijana – Dukić Mijatović.
Piše: Branislav GULAN
Sorte u hibridi tolerantni na klimatske promene
Iako su izdvajanje države za poljoprivredu iz godine u godinu sve veća, činjenica je da je udeo domaćeg semena u setvenoj strukturi sve manji. Direktorica Instituta za ratarstvo i povrtarstvo prof dr Dragana Latković, rekla je na otvaranju 59. Savetovanja da su stručnjaci te kuće već stvorili nove sorte i hibride koji pokazuju tolerantnost na klimatske promene. ,,U Institutu je do sada stvoreno više od 1.750 sorti i hibrida raznih poljoprivrednih kultura. Institut svoje znanje i proizvode svoje danas plasira u 33 zemlje’’, navodi prof dr Dragana Latković, v.d. direktorka Instituta za ratarstvo i povrtarstvo u Novom Sadu. Studentima uvek govorim: Ako želite da naučite nešto o kukuruzu, idite u Ameriku, ako hoćete da naučite o šećernoj repi – idite u Nemačku, ako želite da učiite o ječmu – putujte u Kanadu, a ko želi da uči o suncokretu ostanite u Srbiji, odnosno u Novom Sadu. Jer, suncokret je zaštitni znak Novosadskog instituta. Svaki sedmi suncokret koji se gaji u svetu (gde se on proizvdoi na više od 25 miliona hektara i donosi rod veći od 31 miliona tona) potiče iz Novog Sada, navodi Dragana Latković. Ona je istakla da je poljoprivreda način života, a da nauka prepoznaje probleme i nudi rešenja. Kroz takav način rada, čuva se tradicija i uvode inovacije. Govoreći o promeni klimatskih uslova ona je ukazala na značaj nauke za prilagođavanje proizvodnje novim uslovima uz isticanje instituta koji danas sarađuje sa 34 zemlje u svetu. Ukazujući na preobleme agrara ona je istakla da godišnje u Srbiji nestane i 25.000 hektara plodnog zemljišta. U sličnim procesima u svetu godišnje nestane 30 miliona hektara, a to je površina kao Italija danas. Prema njenom mišljenju brigu zadaje i to što je u zemlji sve manje organske materije kao i nedostatak semenske robe u sopstvenoj proizvodnji. Suština našeg rada u proizvodnji hrane, a to je rad u fabrici pod otvorenim nebom, je da se u Srbiji proizvodi jeftina sirovina, a da imamo skupu hranu! Govoreći o značaju nauke u tim procesima, istaknuuo je da su naučmni radnici u ovoj ustanovi u poslednjoj decniji dali svoj doprinos u izradi 80 projekata. Kroz takav rad, novosadski naučni institut je čvrst most sa tradicijom u poljoprivredi budućnosti.
Na 59. Savetovanju agronoma i poljoprivrednika na Zlatiboru novosadskog Instituta za ratarstvo i povrtarstvo, tom Institutu je uručeno ovlašćenje za edukaciju Poljoprivrednih savetodavnih službi u centralnoj Srbiji. Time će u narednih pet godina naš agrar pratiti najnovija naučna rešenja u prevazilaženju sve izraženijih klimatskih promena. U konkurenciji drugih instituta, novosadski Institut za ratarstvo i povrtarstvo kao institut od nacionalnog značaja prepoznat je od države kao instanca koja može da odgovori narastujućim problemima u agraru. Nije samo seme rešenje za izmenjenu klimu, poručila je direktorka instituta Dragana Latković. Iako su izdvajanje države za polјoprivredu iz godine u godinu sve veća, činjenica je da je udeo domaćeg semena u setvenoj strukturi sve manji. Po rečima v.d. direktora Instituta za ratarstvo i povrtarstvo prof dr Dragane Latković, stručnjaci instititua, kuće od nacionalnog značaja stvorili su sorte i hibride koji pokazuju tolerantnost na klimatske promene o kojima se dosta govorilo za vreme savetovanja.
Sejmo kvalitet,a to su NS hibridi!
Očigledno da naučni rad naših stručnjaka na domaćem tržištu nije dovoljno komercijalizovan. Kada je ratarska proizvodnja u pitanju, slobodno se može reći da postajemo zavisnici od uvoznog semena. Recimo, bezmalo pola površine pod kukuruzom zasejano je semenom iz uvoza, dok je zastupljenost stranog semena kod suncokreta veća od 80 odsto. Očigledno da naučni rad stručnjaka na domaćem tržištu nije dovolјno komercijalizovan. Kada je ratarska proizvodnja u pitanju, slobodno se može reći da postajemo zavisnici od uvoznog semena.
O NS sortimentu kao podršsci održivoj poljoprivredi u Srbiji kroz preddsavljanje sortimenenta, skupu je sa saradnciima govorifa prof dr Ana Marjanović – Jeromela. O stanju ozimih useva strnih žita i uljane repice, prisutne je upoznao dr Vladimi Aćin, dok je o proizvodnji kukuruza i borbi sa sušom, krozu stvarnje novih hibrida ,,žutog zlata’’ za domaće tržište i izvoz prisutne je upoznao predavač dr Goran Bekavac, sa rečima sejmo kvaltiet, a to su NS hibridi kukuruza.
Glad najveća pretnja
Učestvujući zu radu skupa naučni radnik ove ustanove dr Sonja Gvozdenac govorila je o problemima u semenearstvu i gladi u svetu. Jer, po njenim mišljenju glad je najveća pretnja održivom razvoju. Ona j ukazala na rad u zaštiti semena i merkantilnog zrna od skladišnih štetotina. Naučni radnik u ovoj ustanovi dr Dragana Miladinović, je ukazala na rad probleme i postigntue rezultate u stvaranju novih sorti i hibrida u novim vremenima i uslovima koji dolaze sa klimatskim promenama i problemima. Posebno je istakla da već za mnoge useve postoje rešenja, što je veoma dobro za poljoprivredu. Zavisno od useva, to su ranija ili kasnija setva i žetva.
Da je novosadski institut dobar izbor za edukaciju stručnjaka 22 poljoprivredne savetodavne stručne službe u centralnoj Srbiji, potvrdio je pomoćnik resornog ministra Aleksandar Bogićević. U Srbiji trenutno radi približno tri stotine savetodavaca. Plan je da u narednih pet godina taj broj povećamo na pet stotina, poručio je Aleksander Bogićević i podsetio da u Sloveniji koja ima znatno manje poljoprivrednih površina radi šest stotina savetodavaca i da naša zemlja u cilju razvoja agrara treba da dostigne zadovoljavajući broj savetodavaca na terenu.
Saopštavanjem zaključaka na Zlatiboru završeno je 59. Savetovanje agronoma i poljoprivrednika Srbije i 5. Savetovanje agronoma Srbije i Republike Srpske. Nakon mnoštva održanih predavanja i panela na Savetovanju agronoma izvojili su se zaključci upućeni agrarnoj javnosti i kreatorima poljoprivredne politike. Neophodno je stvoriti ambijent predvidljivosti poljoprivredne proizvodnje, posvetiti veću pažnju stvaranju sortimenta tolerantnog na klimatske promene kao i subvencionisati proizvodnju domaćeg semena kako bi smanjili prekomeran uvoz. To će biti značajna dopuna za buduću Strategiju agrara koja se radi od 2025. do 2035. godine. Agrar će postići taj cilj tek kada bude strateška privredna grana u Srbiji!
Jer, nakon odbijanja da se prihvati okvirni Nacrt buduće strategije, na 100 strana, od 2025. do 2033.godne, od strane Odbora za poljoprivredu Skupštine Srbije, njegovim autorima, saradnicima iz dve bivše jugoslovenske republike, njih 10 iz Bosne i Hercegovine i deset iz Slovenije, kao i četiri konsultanta iz Srbije, otkazan je dalji rad. Pre toga, pronađeno je rešenje da se angažuju domaći stručnjaci i da završe taj započeti posao. Dogovoreno je da se radi novi nacrt sa rokom trajanja od 2025. pa do 2035. godine, a da se iskoristi ono što je valjano i prihvatljivo u do sada obavljenom poslu pisanja buduće strategije. Tako je sada u toku izrada novog dokumenta. Jer strategija u agraru je – Ustav za ovu delatnost!
Prof. dr Radovan Pejanović, rukovodilac u novosadskom Institutu i dr Dragana Latković, v.d. direktora Instituta za ratarstvo i povrtarstvo, koji je institucija od nacionalnog značaja!
U tom budućem dokumentu, odnosno, u njegoovm trećem poglavlju između ostalog za ozdravljenje poljoprivrede Srbije, nalažu se prioritetni zadaci.
U njima, između, ostalog piše:
III PRIORITETNI ZADACI
…Osnovni imperativ u narednom desetogdišnjem periodu treba da bude obnova prehrambenog suvereniteta Republike Srbije, obezbeđivanje prehrambene sigurnosti stanovništva i povećanje konkurentnosti poljoprivredno prehrambenog sektora…
U tom cilju neophodno je:
- Modernizovati poljoprivedno – prehrambeni sektor kroz jačanje tehničko – tehnololoških kapaciteta, unapređenje znanja i usvajanje savremenih praksi (know-how). Ovaj pristup ima za cilj povećanje produktivnosti, smanjenje troškova proizvodnje, jačanje konkurentnosti i ostalog…
Kada je reč o budućnosti poljoprivrede Srbije prof novosadskog Poljoprivrednog fakulteta dr Radovan Pejanović ističe da nam je potreban novi koncept poljoprivrede. To je koncept po ugledu na nordijski sistem. A, to znači, po tom novom konceptu treba da se promeni i struktura proizvodnje, te da se, pre svega, prilagodi novim klimatskim uslovima. Treba da imamo agrar po ugledu na Dansku, gde se kapital obrće 52 puta godišnje! Da bi se sve to ostvarilo poljoprivreda u Srbiji mora konačno postati strateška privredna grana! Dakle, sve dok poljopriveda u Srbiji je ne bude strateška grana, neće biti takvih rezultata. To znači sve dok se problemi ne budu rešavali sistemski, neće biti boljitka za proizvođače hrane, ali ni za potrošače! Jer,još uvek, problemi se rešavaju uredbama, a to je samo ,,gašenje požara”.
Skup je pozdravila predsednik Upravnog odbora Instituta za ratarstvo povrtarstvo u Novom Sad, institucije od nacionanog značaja prof dr Marijana Dukić Mijatović. Pomoćnik pokrajinskog sekretara za poljoprivredu Petar Samolovac, između ostalog je rekao da pokrajinska administracija na mnogim poljima sarađuje sa Institutom za ratarstvo i povrtarstvo. Ipak, Savetovanje agronoma se evo bezmalo šestu deceniju organizuje, pre svega, zbog poljoprivrednika. Ovaj skup godinama posećuje uspešan poljoprivrednik u Bečeju, Nandor Kovač. A, koliko je domaća proizvodnja semena u teškom položaju govori i činjenica da su se samo za nekoliko godina površine pod semenskom proizvodnjom u Srbiji smanjile sa 50.000 na 30.000 hektara. Jovana Lambeta iz Gajdobre već je druga generacija te porodice koja ne propušta Savetovanje koje organizuje Institut za ratasrstvo i povrtarstvo na Zlatiboru. Tokom savetovanja održano je i osam panela u kojima je učestvovalo više od 30 panelista.
Zašto sve više uvozimo seme ratarskih kultura?
Iz godine u godinu u Srbiji proizvodimo sve manje deklarisanog, sertifikovanog semena ratarskih kultura. Kao rezultat imamo situaciju da je sada naša polјoprivreda zavisna od semena iz inostranstva. Zašto su za samo nekoliko godina površine pod semenskim usevima sa 50.000 hektara smanjene na ispod 40.000 hektara? Zemlja koja nema svoju semenarsku proizvodnju najbže može postati zavisna od velikih svtskih multinacionalnih kompanija, a potom i velikih sila! Srbija se sad nalazi na tom putu!
Budućnost svake zemlje zavisi od onog što poseduje u sopstvenoj semenarskoj proizvodnji kako bi prehranila naciju! Dakle svaka zemlja koja bude imala kvalitetnu sopstvenu semenarsku proizvodnju ne treba da brine za svoju budućnost! U Srbiji je nauka dala pun doprinos ovoj proizvodnji do sada, ali poslednjih godina, kao da se gubi dah. Jer, ima dosta upotrebe stranih hibrida i sorti, koji nisu prilagođeni ovom podneblju, pa nam je proizvodnja u poljoprivredi pala na nivo od pre četiri decenije! Najbolji dokaz je da je suša u protekloj deceniji nanela štete veće od 7,5 milijardi evra! Bez onih u prpošloj godini kada se pad proizvodnje obvyeležava sa dvostrukoim brojkom. Otpornost na sušu već i već se promoviše i donosi veće prinose useva, koje je stvorila domaća nauka, jer su prilagođeni za ovo podneblje. A, koliko je domaća proizvodnja semena u teškom položaju govori i činjenica da su se samo za nekoliko godina površine pod semenskom proizvodnjom u Srbiji smanjile sa 50.000 na 30.000 hektara.
Primeri radi, kukuruz koji je stvoren u domaćim institutima u Novom Sadu i Zemunu, pod zalivnim sistemiam daje rod od od 12 toan po hektaru, a onaj koji nema dovoljno vode između dve i tri tone! Uvozni hibridi su znatno ispod toga. Proteklih godina najviše pažnje posvećuje se kako stvoriti što otpornije hibride i semenea za gajanje na povom podneblju, u vremenu koje dolazi, kada nas pogađaju ekstremno visoke temperetature. Jer, od narednih 100 godina više od 52 će uvek biti sa visokim temperaturama. Ali, potrebno je da nauka stvori i semena za previše vlažna vremena.
Seme ratarskih kultura kao što su pšenica, kukuruz, soja, suncokret i ostalo, igra ključnu ulogu u poljoprivredi Srbije. Kroz decenije, Srbija je imala dugu tradiciju u proizvodnji semena, ali nažalost, poslednjih godina svedoci smo da se površine pod semenskom proizvodnjom sve više smanjuju. Seme je 50 odsto bitno za prinos, a ostalo je tehnologija! Ova situacija izaziva zabrinutost stručne javnosti. Naime, smanjenje proizvodnje sopstvenog semena u Srbiji dovodi do sve većeg uvoza semena iz drugih zemalja. Mogli bismo se zapitati zašto je toliko važno da proizvodimo sopstveno seme. Odgovor na to pitanje je veoma jednostavan – proizvodnja semena je ključna za prehrambenu sigurnost svake zemlje, uključujući i Srbiju.
Kada govorimo o značaju semena, treba istaći da je ono osnova svakog uspešnog useva. Kvalitetno seme u kombinaciji sa odgovarajućim agrotehničkim merama predstavlja početak svega u poljoprivredi. Bez kvalitetnog semena, nijedan usev neće uspeti da ostvari svoj pun potencijal. Srbija ima veliku raznolikost klimatskih uslova i zemljišta, što je idealno za raznoliku proizvodnju semena ratarskih kultura. Međutim, kako bismo iskoristili ovu prednost, potrebno je da se fokusiramo na povećanje površina pod semenskom proizvodnjom. Neki od važnih faktora koji utiču na smanjenje proizvodnje sopstvenog semena u Srbiji su nedovoljno ulaganje u istraživanja i razvoj, nedostatak edukacije i podrške institutima, kao i sve veća konkurencija sa uvoznim semenom.
Dr Vladimir Miklič, iz Odelenja za suncoket Instituta za ratarstvo i povrtarstvo
,,Semenarske kuće, poljoprivredne institucije i druge relevantne organizacije trebalo bi da udruže snage i zajednički rade na podizanju svesti o važnosti semena, kao i na pronalaženju rešenja za unapređenje proizvodnje. Jedna od mogućnosti je podrška razvoju lokalnih semenarskih kompanija, koje mogu da ponude kvalitetno seme prilagođeno specifičnim uslovima Srbije. Ta podrška bi trebalo da podrazumeva i tehničku edukaciju, kao i investicije u istraživanje i razvoj, kako bismo održali postignute visoke standarde kvaliteta semena’’, navodi Robert Nemeš, regionalni predstavnik u Institutu za ratarstvo i povrtarstvo.
Takođe, treba istaći i važnost informisanja poljoprivrednika o prednostima korišćenja deklarisanog semena. Osim prehrambene sigurnosti, proizvodnja sopstvenog semena omogućava veću kontrolu nad kvalitetom useva, a samim tim i veći profit za poljoprivrednike!
O svemu navedenom decenijama govori i rukovodilac Odeljenja za suncokret u Institutu za ratarstvo i povrtarstvo Vladimir Miklič. Poslednjih nekoliko godina semenska proizvodnja u Srbiji sa nekih pedesetak hiljada hektara, pala ja na ispod 40.000 hektara, što za tako kratak period predstavlja značajan pad. Mnogo uzroka opterećuje proizvodnju semena u Srbiji! Problemi su brojni. Teško je sada zasnovati proizvodnju. Ima više faktora. Da pođemo od cena. Zaista je postalo dosta skupo proizvoditi u Srbiji. Naročito poslednjih nrkoliko godina. Skočila je cena zbor rata u Ukrajini, porasta cene merkantile, porasta cena svih inputa, energenata, radne snage, đubriva, pesticida, tako da su mnogi odustali od semenske proizvodnje. Novi vlasnici mnogih privatizovanih sistema ne žele da se bave semenskom proizvodnjom. Oni idu na onu osnovnu, elementarnu, ratarsku proizvodnju. Srbija je prinuđena da radi semensku proizvodnju i u Rumuniji, Italiji i nekim drugim zemljama. Radila je to i pre. Srbija je mala zemlja i rizik je da se sve skoncentriše na jednom ograničenom prostoru. Često i zakoni favorizuju uvoz semena u odnosu na proizvodnju u Srbiji. Nekada je i nama lakše da uvezemo seme nego da ga ovde proizvodimo što je nonsens. Govoreći o suncokretu dr Bojan Jocković, stručnjak ovog Instituta, je naglasio da danas u svetu novosadski hibridi zauzimaju oko tri miloiona hektara, a da je skoro svaki osmi hektar koji se seje ovom kulturom stvoren u Institutu iz Novog Sada.
Nekada imamo propise strože nego u EU!
To je važno kod stranooplodnih biljnih vrsta i ovih koje se oprašuju vetrom kao kukuruz, ali pogotovo kod entomofilnih kao što je suncokret. Kod nas je prostorna izolacija propisana na 1.500 metara. To je razmak između parcele gde se umnožava seme C1 kategorije. Za ove više kategorije to je još i više. U zemljama EU je između 500 i 1.000 metara. Kada su mnogi danas mlađi počeli da rade, onda je propis bio 3.000 metara. Tad su postojali veliki sistemi pa se lakše nalazilia izolacija. Sada posle povraćaja zemljišta to je znatno teže. Ipak treba voditi računa ako se ova razdaljina smanji može doći do povećane stranooplodnje. Pčele lete i do 10 kilometara. Može se desiti da taj divlji suncokret koji se lako širi, i koji je opasan korov, i jako se teško suzbija, da ga bude više u našem semenu. Evo, kako su to rešili u drugim zemljama? U Mađarskoj onaj koji hoće da se bavi semenskom proizvodnjom, to prijavi lokalnoj samoupravi, i prijave se oni koji hoće da se bave menkartilnom, i tu se pravi neki kompromis. I zahvaljujući tome, Mađarska ima često duplo veće površine pod semenskim suncokretom nego što je u Srbiji.
Postavlja se pitanje kako su poljoprivredno razvijene zemlje uredile proizvodnju “farm safe seed-a” ili upotrebu semena sa tavana? Neki podaci govore da se u Mađarskoj koristi samo 12 odsto deklarisanog semena. Ali tamo postoje drugi mehanizmi. Ima jedna direktiva u Evropskoj uniji i sistem koji je najviše zastupljen u Fancuskoj ili Belgiji gde se dozvoljava da se koristi seme sa tavana, ali svi proizvođači hlebne pšenice moraju da plate određenu nadoknadu državi. Oni koji su mali proizvođači oslobođeni su nadoknada. Iz ovog fonda se novac vrati onima koji dokažu na osnovu deklaracije da su sejali sertifikovano seme. Sličan propis postoji u Velikoj Britaniji i njegova je svrha da se te pare ulože u stvaranje novih sorata i hibrida koji će biti prilagođeni za uslove koji vladaju u Velikoj Britaniji, kaže Vladimir Miklič.
Informativna agencija ,,Agroservis’’ bavila se istraživanjem o proizvodnji semene kod nas. Evo do kakvih podataka su došli. Prema zvaničnim podacima iz 2022. godine ostvarili smo izvoz semena u vrednosti od 158 miliona evra, i zabeležili suficit od 91 miliona evra. ,,Agroservis’’ je istraživao ovaj trend, jer nije jasno da seme uvozimo za svoje potrebe, a da imamo dobit u izvozu. Otkriveno je da polovinu zrna kukuruza za setvu uvozimo iz EU zemalja, suncokreta i uljane repice čak 80 odsto, a šećernu repu za sve setvene površine. Evidentan je rast uvoza suncokreta, gde smo ne tako davno bili dominantni kao i sa semenom kukuruza. Ubrzano smo izgubili veće prisustvo ove uljarice na našim njivama ali se situacija svake godine poboljšava jer naš Institut za ratarstvo i povrtarstvo ima kvalitetno seme. Inostrane kompanije koje se bave semenarstvom u Srbiji, ovde su našle dobre ratare i posao teče po dva modela. Prvo, seme koje kombajniraju i samo delimično dorađuju u džambo vrećama šalju u doradne centre, najčešće u Austriju. Ima semenskih kuća koje kod nas dorađuju i pakuju seme ali je to manjeg obima. Svako seme koje se otpremi preko granice se evidentira kao izvoz, i to je suficit koji se javlja.
Novi kvalitet za ratare
Poznavaoci semenske proizvodnje tvrde da je zahtev za upotrebu serfifikovanog semena uz podsticaje države novi kvalitet za ratare, ali u našim uslovima najmanje se odnosi na seme naših Insituta. Zemlje koje su za sopstvena gazdinstva uvele kao obavezno sertifikovano zrno u setvi, imaju i jasne sankcije za one koji se ne pridržavaju tog pravila. Onaj proizvođač koji ne koristi takvu ponudu države, gubi status aktivnog gazdinstva. Selekcioneri našeg vodećeg Instituta za ratarstvo i povrtarstvo, ustanove od nacionalnog značaja, tvrde da je proizvodnja semena složen posao i da zahteva poštovanje mnogih pravila, a pogotovu izolaciju. Zbog toga za reprodukciju suncokreta koriste usluge ratara u drugim zemljama i zrno koje uvezu beleži se kao uvoz.
Soja i pšenica se kod nas seju bez deklaracija iz sopstvene merkantilne proizvodnje. Praktično, semenske pšenice u ponudi prema ratarima je sve manje. Pretpostavlja se da će ove godine ratarima u Srbiji biti ponuđena pšenica sa deklarisanom semenom za tek 30.000 hektara. Interesovanje ratara uglavnom je vezano za predosnovno i osnovno seme, ali i reprodukciju C1. Među najtraženijim sortama pšenice su simonida, zvezdana, pobeda, renesansa, apač… i to kao C1 reprodukcija. Upotreba semena pšenice i soje koje ratari pripremaju za setvu iz merkantilne proizvodnje ne plaćaju nikome za autorstvo, niti se ova proizvodnja evidentira. U mnogim zemljama semenska proizvodnja i ovakav način upotrebe stvorenih sorti je zakonski regulisano. Dobra praksa je u Francuskoj i Belgiji. Farmeri imaju najveći interes za zdravo seme i solidne prinose pa se drže kvaliteta koje nude selekcioneri. Naši Instituti su daleko od modela prodaje autorskih prava i zaštite sorti, već se bave celom linijom, od stvaranja, preko umnožavanja, do prodaje. Zakon o semenarstvu koju ima naša zemlja je prevaziđen i ceo ovaj sektor je u zapećku državne administracije, pa je čudno što se sada javljaju ideje o trošenju budžetskog novca za upotrebu semena.
U susednoj Hrvatskoj podignuta je uzbuna, jer zemlja ne može da se oslobodi zavisnosti od uvoza i skupog semena. Uvoz nije pokriven izvozom, pa semena koja stižu preko granice plaćaju 2.482 evra po toni. U Srbiji prosečna izvozna cena je 1.053 evra za tonu, a uvozna 3.072 evra za tonu. Površine pod semenskom proizvodnjom u EU su oko dva miliona hektara i većina zemalja beleži pad. Porast postoji u Danskoj pet odsto, Švedskoj dva odsto, Kipru sedam odsto, a u Hrvatskoj četiri odsto. Iskusni semenari tvrde da je ova proizvodnja isplativa i da po obimu može doneti veći priliv deviza nego prodaja malina.
Od ratarskih kultura, u prolećnoj setvi, u zemlјište će prvo seme šećerne repe. Agroanalitičar Čedomir Keco potvrđuje da za celokupno zemlјište pod tom kulturom, koja se poslednjih godina seje na oko 30.000 hektara, seme kupujemo u inostranstvu. Situacija nije dobra ni sa ostalim usevima.Vlasnik novosasdskog ,,Agrosesrvisa’’ , Čedeomir Keco, ističe da ćemo za polovinu planiranih setvenih površina morati da uvezemo seme, u slučaju suncokreta 80 odsto a šećerne repe 100 odsto. Problem je nastao pre nekoliko godina, jer nismo vodili računa o tome kako da obnovimo i proširimo domaću ponudu semena. Semenari iz celog sveta takmiče se da kod nas budu prisutni u što većem obimu. U Srbiji iz godine u godinu proizvodimo sve manje semena ratarskih kultura, a kao rezultat toga imamo situaciju da je sada naša polјoprivreda zavisna od semena iz inostranstva. Od ratarskih kultura u prolećnoj setvi u zemlјište prvo ide seme šećerne repe. Poznavacoi prilika potvrđuju da nam za celokupnu površinu pod tom kulturom, koja se poslednjih godina seje na oko 30.000 hektara, seme kupujemo u inostranstvu. Situacija nije dobra ni sa ostalim usevima. “Tako ćemo i za ovu setvu morati da uvezemo ili da koristimo inostrano seme na polovini planiranih setvenih površina, u slučaju suncokreta 80 odsto, a šećerne repe 100 odsto!
Domaći paori su u velikim problemima, ali država nije jedina kriva za takvo stanje! Paori su često rod zadržavali čekajuči veće cene pa su tako i stvarali veći debalans nagomilavanja dodatnih viškoa robe.,,Država je u sklopu odluka koje je donosila u 2022. godini zaslužna za prelazne zalihe pšenice koje immamo od roda iz te godine, a za sve ostale viškove zaslužne su pogrešne tržišne odluke vlasnika robe. One su legitimne, jer svako ima pravo da odluiči da li će i kada da proda svoj proizvod. Ipak suština je da, čekajući više cene, vlasnici robe nisu prodavali pšenicu te godinr u žetvi kada je bila 35 dinara po kilogamu. Tako je bilo do febraura 2023. hodine kada je cena bila u padu’’ kaže Sunčica Savoviš, diektor ,,ŽitoSrbije’’. Po njenim rečima u 2024.godini rod ppšencie u Srbiji bio je oko 2,9 miliona tona. Učešće Srbije u svetskom izvozu pšenice je samo 1,2 odsto. Kada je reč o kukuruzu njegov rod je bio oko 5,2 miliona tona. Srbiji godišnje treba oko 1,3 miliona toan treba pšenice za ishranu, semenarstvoi zalihe. Potrebmnp je i oko 3,5 miliona kukruza. Manej nego do sada jer se smanjo stočni fond. Sad imamo i pad kvaltieta i rast zaliha pšenice. Do nove žetve ima je oko 1,4 miliona tona. Trebali bi mesečno da izvizimko oko 150.000 tona.
Nikola Mihailović, predsednik Zadružnog saveza Srbije, u čijem sastavu je danas oko 3.000 zadruga, istakao je da je ovo godina zadrugarstva u svetu. Naglasio je i značaj da se obeležava 130 godina zadrugarstva u Srbiji. Govoreći o akciji Ministarstva za brigu o selu ,,500 zadruga u 500 sela” naglasio je da je uspešno sprovedena u delo jer je o snovano dvostruko više zadruga.
Izvor: EPA(FILIP SINGER)
Prof dr Vladimir Miklič se semenarstvom bavi u Institutu za ratarstvo i povrtarstvo. Kaže da im je sve skuplјe da proizvedu seme. “Postalo je zaista dosta skupo proizvoditi u Srbiji, posebno poslednje dve ili tri godine. Cena je skočila kao razultat rata u Ukrajini, porasta cene merkantile, hemijskih sredstava, cene radne snage, đubriva, inputa… Mnogi neće da se bave semenskom proizvodnjom” pojašnjava Miklič. Situaciju u sektoru bi donekle moglo da popravi to što će država ove godine polјoprivrednicima subvencionisati kupovinu deklarisanog semena. Veći deo tog novca će završiti na računima stranih semenskih kompanija pošto se kod nas njihovo seme više prodaje.
Presudno sertifikovano seme
Zbog sve složenijih klimatskih uslova, ali i skupe setve, mnogi polјoprivrednici će se u prolećnoj setvi opredeliti za soju. Zašto je to tako, kao i koje su preporuke stručnjaka za visok rod te ulјarice, govori drf Vuk Đorđević sa novosadskog Instituta za ratarstvo i povrtarstvo. On ističe da globalne klimatske pojave sve više se odražavaju na polјoprivredu, samim tim i polјoprivrednici se moraju prilagoditi novim uslovima proizvodnje.Smatra da bez obzira na spolјašnju temperaturu i temperaturu zemlјišta, ne treba žuriti sa setvom soje, zato što su mrazevi mogući u martu i aprilu, iako soja može da izdrži kratkotrajne mrazeve do -3/-4 stepena Celzijusa.
Suša i nedostatak vlage imaju manji uticaj na prinos, soja je osetlјiva u generativnoj fazi, tokom jula/avgusta, kada formira mahune i naliva zrno, tada bilo kakav stres, da li temperaturni ili nedostatak vlage, dovodi do smanjenja prinosa, dodaje naš stručnjak iz novosadskog Instituta za ratarstvo i povrtarstvo. Iz godine u godinu proizvodimo sve manje semena ratarskih kultura, a kao rezultat toga imamo situaciju da je sada naša polјoprivreda zavisna od semena iz inostranstva. Od ratarskih kultura u prolećnoj setvi u zemlјište će prvo seme šećerne repe. Agroanalitičari i stručnajci ističu da za celokupnu površinu pod tom kulturom, koja se poslednjih godina seje na oko 30.000 hektara, seme kupujemo u inostranstvu. Situacija nije dobra ni sa ostalim usevima.Tako ćemo i za ovu setvu morati da uvezemo ili da koristimo inostrano seme na polovini planiranih setvenih površina, u slučaju suncokreta 80 odsto, a šećerne repe 100 odsto.
Stručnjaci ističu da je veoma važno sejati deklarisano seme! Poznato je da je sa ovom ratarskom kulturom poslednjih godina bilo najviše problema jer su ratari smanjivali troškove setve upotrebom pšenice sa tavana ,,tavanke’’. Prema proceni stručnjaka takva pšenice ima više 50 odsto na ukupnim površinama pod žitom. Zakonom o republičkom budžetu, za 2025. godinu, rekordnom do sada, za poljoproivredu je opredeljeno rekordnih 149,5 milijardi dinara, što čini čak 7,5 odsto ukupnih prihoda za narednu godinu. Subvencije imaju najveće učešće u budđžetu za agar jer je za podosticaje opredeljeno 11,4 milijarde dinara. To je dobro kada bi svre to bilo podlejeno0 onima kojima treba i kada bi se utrošilo u zdravoj poljoporivredi. Evo i odgovora zašto je važno sejati, recimo, sertifikovano seme pšenice koje je prošle 2024. godine zauzelo oko 280.000 hektara.Veći iznosi subvencija za upotrebu delarisanog semena trebalo bi da podstaknu semenarske organizacije da proizvedu veće koločine tog semena. Jer Srbiji je godoišnej za setvu 600.000 hektara psenice potrebno oko 120.000 do 130.000 tona deklarisane semenske pšenuice. Lane smo imali samo polovinu tog potrebnog deklarisanog semena.Troškovi semena su se udvostručili poslednjih godina, dok je poljoprivredna radna snaga sve skuplja i teže dostupna.
Foto: Arhiva autora – Novosadski Institut za ratarstvo i povrtarstvo. Ustanova od nacionalnog značaja!
Možemo, li pobediti sušu?!
Posebnu pažnju tokom rada savetovanja izazvala je panel diskusija koju je vodio dr Ivica Đalović, stručnjak Instituta. Tema je bila, klimatske promene i poljoprivreda – trenutno stanje, projekcije i potencijalne mere adaptacije. Zato se uvek postavlja pitanje možemo li pobediti sušu? Suše, poplave, oluje, štetočine, zadrvastvene krize, ratovi – katastrofalni događaji su doveli do gubitka širim sveta od oko 3.800 milijardi dolara u usevima i stočarskoj proizvdonji u poslednje tri decenije. To se navodi u izveštaju za hranu FAO. Sve do 2024. godine šteta je bila oko 123 milijarde dolara godišnje ili pet odsto prihoda koje su poljoprivrednici proizveli između 1991. i 2021. godine, navodi se u dokumentu. Ova šteta mo]e da se pretvori u gubitak od 147 kalorija dnevno po osobi što su godišnje prehrambene potrebe 400 miliona muškaraca ili 500 milioan žena.
Posebnu pažnju je privuklo izlaganje prof dr Vladimira Đurđevića, sa fakuleta Fizičke kuklture Univerziteta u Beogradu. Po njegovim rečima 2019. godina je buia najtoplija godina zabeležena od kada se u Srbiji od 1951. godine i u Beogradu od 1888. godine, mere temperature. Po njegovim rečima analize za Srbiju pokazuju da us srednja godišnja temepleratura od 1998. pa do 2017. godine porasle za 0,5 – 1,5 stepeni u odnosu na vrednsoti za period 1961-1990.godina. Posebno izražen trend zagrevanja uočava se od 2008. do 2027. godine. Promene klime dovele su i do promena u sezonskoj preraspdolei i intenzitetu padavina. Voda je dobar sluga, ali loš gospodar! Ima je ali tamo gde treba, nema je dovoljno! Broj dana u ekstremnim padavinama poslednjih godina povećao se za više od dva što, u je u odnsou na prosečne vrednosti do XX veka. U 2024. godini imali smo 40 ekstremno toplih dana i noći! A poremene režima padavina uzrokuje sve veći rizik od poplava tokom prolećnih i jeseniih meseci i sve veći rizik tokom leta.Uticaj promena klime može da ima posledice za sve veći nedostatak vode i povećanje rizika od poplava. Raspoloživost domaćim vodama Srbiju svrstava već sada u vodom najsiromašnije zemlje Evrope. Vode ima najmanje tamo gde je najpotrebija, kaže Đurđević.
,,Velike krize prognozirfaju za vreme od 2070. pa do 2100 godine. Do tada nauka treba da stvori nove sorte i hibride otpornne na klimatske promene. Kada je reč o vodi i stari grčki filozofi su je svrstali među četiri najvažnija elementa sa vazduhom, zemljom I vatrom i sve religije sveta su vodu uvrstile u svoje simbole. Pa i svi ljudi na planeti novog doba treba da poštuju sopstveni izvor života, jer bez vode sve umire’’, navodi Goran Pejanović, pomoćnik direktora, u Republičkom hidrometeorološkom zavodu u Beogradu.
Tako i dr Vuk Đorđević sa novosadskog Instititua za ratarstvo i povrtarstvo ističe da nas narednih sedam decenija očekuje prosčean rast temperature za 2,8 stepeni. To će uvek biti ekestremno visoke temperature, kao što je bio slučaj 2012. godine kada je prepolovljena letina u Srbiji. Ključno u ovom vremenu mora biti da se očuva bio diverzitet, a u okviru toga i da imamo useve koji će biti prilagođeni da daju odgovarajuće prinose u takvim uslovima. U svemu tome potrebno je da se stvori i kultura navodnjavanja. Jer, po svemu tome smo poslednji smo u Evropi.
RZS o navodnjavanju Srbije
U Srbiji je tokom 2024. godine navodnjavano 48.668 hektara poljoprivrednih površina, što je za 2,3 odsto više nego u prethodnoj, 2023. godini. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, najveći udeo u ukupno navodnjavanim površinama imale su oranice i bašte – sa 93,5 odsto, a potom slede voćnjaci sa 5,9 i ostale poljoprivredne površine sa udelom od 0,6 odsto. Za navodnjavanje je u 2024. godini ukupno zahvaćeno 66,74 miliona kubnih metara vode, što je za 5,2 odsto više nego u prethodnoj godini. Najviše vode crpelo se iz vodotokova – 92,8 odsto, dok su preostale količine zahvaćene iz podzemnih voda i ostalih izvora – navodi RZS. Najzastupljeniji tip navodnjavanja bio je orošavanjem. Od ukupne navodnjavane površine, orošavanjem se navodnjavalo 91 odsto površine, kapanjem 8,8 odsto, dok se površinski navodnjavalo svega 0,2 odsto. Srbija je pri samom dnu u regionu kada je reč o zalivnim sistemima i površinama zemljišta koje se navodnjava. Jer, po podacima RZS u Srbiji se navodnjava tek oko 1,5 odsto površina. A, recimo, u Albanijja čak 380.000 hektara. To je problem sa kojim se suočavamo. Država nešto pokušava, ima grantova i kreditnih linija za podsticanje ulaganja i investiranja u zalivne sisteme. Međutim, očigledno je da tu nema nekog sistemskog rešenja. Podatak da se 92,8 odsto vode za navodnjavanje crpi iz vodotokova pokazuje da je Srbija u potpunosti zapostavila povrtarsku proizvodnju. Mi smo time ograničili intenzivnu povrtarsku proizvodnju, koja je najviše zastupljena, a koju ne možete da zasnujete bez zalivnih sistema.
Dakle, mi smo amputirali jednu veliku površinu i deo poljoprivrednog zemljišta za intenzivnu proizvodnju koja nije naslonjena na vodotokove. Tvrdi se da perspektiva srpske poljoprivrede nisu pšenica, kukuruz, soja i šećerna repa – „uz dužno uvažavanje jer mi jesmo veliki proizvođači, svega toga, ali to su kulture koje ne zahtevaju tako intenzivnu proizvodnju“. Mnogo veća zarada za same poljoprivrednike je od intenzivne, konkretno od povrtarske proizvodnje, koju ne možete da realizujete bez zalivnih sistema – navode stručnjaci. Da bi se ovi sistemi za navodnjavanje bolje koristili neophodna su hidrološka ispitivanja i ozbiljna istraživanja jer su i ti resursi relativno ograničeni. Čak i ti bunari mogu posle nekoliko godina da presuše i da budu potpuno disfunkcionalni, a poljoprivrednici naprave relativno veliko ulaganje i ispostavi se da posle toga nemaju vodu i kapacitet za korišćenje. Stručnjaci kažu da su za navodnjavanje neophodni ozbiljni projekti i napori da se obezbede veće površine pod ovim sistemima. Ipak, vodotokovi stoje kao najefikasniji i najjeftiniji način za korišćenje vodnih resursa, ali da su tu i ostali sistemi. Država mora da bazira poljoprivredu na intenzivnijoj proizvodnji, a ne samo na takozvanom suvom ratarenju. To, pored navodnjavanja, podrazumeva i korišćenje stajskog đubriva za koje morate da imate razvijeno stočarstvo, koje mi ovom trenutku nemamo. To je čitav lanac problema koje u ovom trenutku ne možemo da rešimo, ali u nekoj perspektivi.
Zato što se njive ne navodnjvaju štete su ogormne! Za jednu deceneiju sve do 2024. godine zbog suša u poljoprivredi Srbije izguboljeno je oko sedam i po milijardi dolara. Zbog suša koje prete ovom regioinu nauka mora da stvori nove sorte i hibride. Jer, i narednih 100 godina 52 će biti sušne, naglasio je prof dr Vojin Trkulja iz Poljoprivrednog instituta u Republici srpskoj, u Banjaljuci.
Foto: Goran Mulic – Navodnjavanje predstavlja višedecenijski problem srpske poljoprivrede.
Odnos prema zemljištu
Ako se u narednom periodu ne popravi odnos prema zemlјištu, Vojvodina, koja poseduje oko 1,4 miliona hektara bi od žitnice Evrope mogla da postane pustinja! Naravno ne afrička, ali po prinosima, Stručnjaci upozoravaju i napominju da je u poslednjih pedesetak godina nivo organske materije drastično opao! Nekada je čak tri četvrtine oranica na severu Srbije imalo više od pet odsto humusa, dok danas takav sastav ima tek jedan odsto njiva. Ovu degradaciju stručnjaci nazivaju sporim ubicom zemlјišta koji hara Srbijom!
Ukoliko se ne zaustavi, proizvodnja hrane mogla bi da bude upitna u narednim decenijama, ističu stručnjaci. „Postoji dosta degradacionih procesa zemlјišta. Poplave i erozije su očigledne. I tada se u kratkom vremenskom periodu deluje, kako bi se procesi zaustavili ili posledice sanirale“, kaže dr Jovica Vasin, pedolog u Laboratoriji za zemlјište i agroekologiju Instituta za ratarstvo i povrtarstvo Novi Sad, koji je jedan od četiri instituta od nacionalnog značaja za Republiku Srbiju. Međutim, proces uništavanja zemlјišta koji je najbitniji i najizraženiji jeste gubitak organske materije. Zove se tihi ubica zemlјišta! Tihi, jer traje jako dugo. Ubica zato što je sadržaj organskih materija u oranicama i u centralnoj Srbiji, a pogotovo u Vojvodini, već došao do toliko niskog nivoa da ugrožava polјoprivrednu proizvodnju. U proseku kreće se oko 2,5 odsto.
Prema rezultatiam najnovijeg popisa poljoprivrede u Srbiji danas ima 508.365 poljoprivrednih gazdinstava. Oni hranu proizvode na 3.257.100 hektara. Prilikom poslednjeg popisa 2023/24. godine RZS je zabeležila da u Srbiji postoji i 725.408 goveda, pa 2.263.705 svinja, 1.702.682 ovac, 149.558 koza, 22.022.39 živine, 1.261.323 košnica pčela. Poljoprivredom se u Srbiji bavi 1.150.653 lica. Prosečno gazdinstvo u Srbiji je veličine 6,4 hektara. Na tom gazdinstvu postoji jedna krava pet svinja, tri ovce 43 živine i po tri košnice. Prosečan broj članova i stalno zaposlenih na porodičnom gazudinstvu je 2,2, lica. Prosečna starost nosicoa gazdinstva je 60 godina. Tek svaki 11 nosilac gazdinsta je mlađi od 40 godina.
Nekada je većina vojvođanske zemlјe bila bogata humusom. To znači da je oko 75 odsto površine Vojvodine pokriveno sa dva tipa zemlјišta, černozemom i ritskom crnicom, koji su u drugoj polovini prošlog veka imali sadržaj organske materije iznad pet odsto. Danas je ovoliki sadržaj humusa prisutan na samo jedan odsto površina. Problem je što rapidno opada stočni fond – prethodne tri decenije po stopi od dva do tri odsto godišnje. U tome leži odgovor na pitanje zašto se na većini njiva u Srbiji ne koristi stajnjak kao organsko đubrivo nego mineralna gnojiva. Negativni efekti smanjenja humusa su već vidlјivi, jer uprkos tome što se primenjuju kompletne agrotehničke mere, prinosi opadaju.
Živimo u vremenu klimatskih i društvenih promena u svetu. Zato je bitno sačuvati stare sorte pšenice koje su plod domaćih stručnjaka genetičara. Preporuka na ovakve klimatske uslove i stanje zemljišta je da strna žita ne zahtevaju oranje, jer dobro podnose neke od redukovanuh sistema obrade (recimo tanjiranje). Sistem obrade svakako treba prilagoditi tipu zemljišta i stanju vlage. U sušnim uslovima bolje rezultate daje redukovani načini obrade zemljišta, dok u vlažnim uslovima to je plug. S obzirom da je oranje skuplje, naravno da će proizvođači pribegavati jeftinijim načinima obrade. “Za što bolje unošenje đubriva najbolje je orati kako bi se ta đubriva nalazila u zoni budućeg korena sistema biljaka. S obzirom na klimatske promene poslednjih godina može se očekivati veći broj glodara” dodaje Vladimir Aćin, sa novosadskog Instituta za ratarstvo i povrtarstvo.
U Vojvodini se iz godine u godinu registruje pad plodnosti zemljišta. Kako savetuju stručnjaci, postoji način da se to spreči. Sa druge strane, uprkos smanjenom humusu, naše zemljište je i dalje pogodno za gajenje bilja i u zahtevnijem organskom režimu.Nedostatak stajnjaka, ali i loše gazdovanje, ispošćuje vojvođanske oranice. U proseku, poslednja merenja pokazuju da je procenat humusa pao ispod tri odsto… Uprkos padu plodnosti, naše oranice zadržale su kvalitet koji je neophodan i za najzahtevniju proizvodnju bilja. Kod dobijanja mnogih sertifikata koje garantuju kvalitet, neophodna je analiza zemljišta. Novosadski Institut za ratarstvo i povrtarstvo, kao ustanova od nacionalnog značaja i referentna laboratorija, bio je put koji su morali proći i mnogi vinari čije se vino prodaje pod oznakom geografskog porekla. Uz to, već godinama naši ratari analiziraju zemljište besplatno zahvaljujući podršci.
Bez stajnjaka ne vredi zalivati njive
Intenzivna polјoprivreda se ne može zamisliti bez navodnjavanja. O postojećim i novim zalivnim sistemima se najviše govori leti i u sušnim godinama. Sad se najavljuje da će u budućnosti od 100 godina čak 52 biti sušne! Najkritičnije će biti od 2070 do 2100 godine. Ipak, čak i da zalivamo daleko više površina nego što to činimo, pitanje je kakve bismo rezultate dugoročno ostvarili sa ovakvim odnosom koji imamo prema zemlјištu.Dobro je što se grade novi sistemi za navodnjavanje. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku voda sada stiže samo na 1,4 odsto oranica u Srbiji, dok se u svetu navodnjava čak 17 odsto obradivuih površina. Inae, u Srbiji se od blizu 4,1 miliona hektara poljoprivrednih površina koristi, odnosno obrađuje 3,25 miliona hektara. Međutim, ako u narednih pola veka budemo zalivali plodne oranice, čiji kvalitet zemlјišta stalno opada, a ne bude prirodnog đubriva, od žitnice zemlјe, po prinosima, stvorićemo pustinju! Ne afričku po pesku, već po prinosima!
Decenijama su se postavljali ciljevi da se navodnjava više od 510.000 hektara njiva, ali je voda, pema podacima RZS u 2018. godini stizala samo na 46.823 hektara poljoprivrednih površina, što je za sedam odsto manje nego u 2017. godini. Slično je bilo i u 2019. godini kada je prema podaciam RZS, manje nego prethjdone godien navodnjavao 77 hektara. Prema podacima RZS i u 2018. godini u Srbiji se navodnjavalo u proseku oko 1,4 obradivih površina. I tada se u Srbiji seu se navodnjavale oranice i bašte (95,3 odsto) i one imaju najveći udeo u ukupno navodnjavanim površinama, a slede voćnjaci (sa 4,3 odsto) i ostale poljoprivredne površine (sa udelom od 0,4 odsto ). Navodnjavanjem je u 2018. godini ukupno bilo zahvaćeno 54.540 kubnih metara vode, što je za 27,5 odsto manje nego u 2017. godini. Najviše vode crpelo se iz vodotokova, 88,3 odsto, dok su preostale količine zahvaćene iz podzemnih voda, jezera, akumulacija i iz vodovodne mreže. Najzastupljeniji tip navodnjavanja bilo je orošavanje. Od ukupne površine orošavanjem se tada navodnjavalo 93,9 odsto površine, kapanjem šest odsto, a površinski se navodnjavalo svega 0,1 odsto njiva. Za novac koji samo u jednoj godini odnese suša (to je recimo 1,5 milijardi dolara bilo samo u 2017. godini) mogli bi se izgraditi sistemi za navodnjavanje. Sve to je još uvek na dugačkom štapu!
Godine rekorda
U 1969.godini sa više od 42 miliona stabala šljiva u Srbiji bilo je ubrano 886.540 tona roda, pa je iste godine bilo proizvedeno i 748.530 tona grožđa. Analize pokazuju da je 1979. godine proizvedeno na poljima Srbije i 441.710 tona dinja i lubenica. Rekordna proizvodonja višanja od 165.730 tona zabeležena je 2020. godine. U toj godini RZS je zabeležila rekordnu proizvodnju malina 2020. godine od 128.971, a evropski rekorder Srbija je bila u proizvodnji dunja 2013. godine, kada je ubrano 15.754 tone. Zahvaljujući nauci u Srbiji je naglo porasla proizvodnja jabuka, pa ih je 2013. godine bilo ubrano čak 510.411 tona, što je duplo više od potrošnje u Srbiji. U 2011. godini bio je i rekordan rod kajsija pa je ubrano oko 44.100 tona, a iste godine ubrano je i 91.366 tona bresaka. Vlasnici voćnjaka zasađenih kruškama prosečno godišnje imaju po 55.000 tona roda, ali je rekordna berba bila 1989. godina kada je ubrano ćak 96.500 tona… Tako je prema podacima Republičkog zavoda za statistiku daleke rekordna proizvodnja pšenice bila 1991. godine bila od 3.763.503 tone, zatim kukuruza je iste godine bilo rodilo 8.062.000 tona, zatuim 1974. godina proizvodnja krompira u Srbiji bila je 1.148.660 tona, pasulja koji sad uvozimo 1995. godine na njivmaa u Srbiji bilo je rodilo 101.030 tona, pa je u 1977. godine tada proizvedeno 244.960 tona paradajza, a to povrće se danas dobrim delom uvozi. U prošlosti se beleže i rekordi u proizvodnji šargarepe pa je u 2010. godini zabeležen rod čak od 101.180 tona. Zatim u 2002. godini ubrano je i blizu 18.000 tona duvana. Danas uvozimo i beli luk, a u 1984. godini proizvodili smo ga blizu 35.000 tona, a uvozi se i crveni luk, a njegova rekordna proizvodnja u Srbiji bila je 202.860 tona u 1981. godini! Sada se piše da u svetu nema dovoljno šećera, a u Srbiji je rekordna proizvodnja šećerne repe bila 4.920.000 tona u 1989. godini. U poslednjij deceniji u SRđ+Evropi je ugašeno 50 šećerana, a du Srboiji je sad ostalo da rfydi samoi tri. Takva proizvodnja je obezbedila podmirivanje domaćeg tržišta i nekoliko stotina hiljada tona za izvoz, što je danas nezamislivo pa je sad i dvostruko manja proizvodnja slatkog korena ya i šečerane, ali i šećera u Srbiji.
Dakle, navodnjavanje , a sad i stočartstvo, odnosno prazn staje i obori predstavljaju višedecenijski problem srpske poljoprivrede. Po ovim podacima, o rekrodnim perinosima, budućnost proizvodnje hrane u Srbiji se nalazi u povratku u prošlost! Jer, to potvrdjuju i podaci RZS! Oni ukazuju na visinu proizvodnje od skoro pre pola veka, ali ona ostaje samo želja kreatora današnje agroekonomske politike, ali i proizvođača sirovina za hranu u Srbiji! Današnja proizvodnja svih kultura je daleko ispod toga. Zato se budućnot kada je visina proizvodnje agrara vidi u povratku u prošlost!
Nizak nivo humusa…
Analitičari su izračunali da je agrar u Srbiji poslednje tri i po decenije, do pojave bolesti Korone imao godišnju stopu rasta od samo 0,45 odsto! Po poslednjoj validnoj Strategiji razvoja polјoprivrede koju je usvojila Vlada Srbije krajem jula 2014, a koja važi još godinu dana, do kraja 2024. godine, rast je trebalo da bude 9,1 ili u blažoj varijanti 6,1 odsto godišnje. Podsećamo, da je strategiju trebalo da usvoji i Skupština Srbije, ali posle ukazivanja na njenu nerealnost, dokument nikada nije upućen Parlamentu na razmatranje i usvajanje.Sad joj je is isekao rok validnosti, a noa straegija niej urađena. Tako da je Srbija jedina zemlaj u Evropi bez postojećše straqegije. Izrada nvoe, koju sad prirpemaju do,maći stručnjaci je u toku. U poseldnjoj dece niji po takvoj pogrešnoj strategii rezutlati suda je ukipahnjrast agara bio 1,7 odsto,a godišnji tek 0,17 odsto! Dasd se radi nova straegija. To značli da je Srbija ovog trenutka, na početlu 2025. Godienm jedimna zemlaj u Evropi, a možda I u svetu koaj nema svoj Ustav u agraru, ato je strategija!
Duga degracija zemljišta!
Proces degradacije zemlјišta koji podrazumeva smanjenje organske materije traje jako dugo. Još od „zelene revolucije“ sedamdesetih godina prošlog veka kada je povećana upotreba mineralnih đubriva. „Tada se smatralo da će to biti dovolјno za ishranu bilјaka. Međutim, zbog smanjene upotrebe organskih đubriva i zbog još nekih drugih loših ponašanja u poljoprivrednoj praksi, kao što su, na primer, spalјivanje žetvenih ostataka, uklanjanje žetvenih ostataka za proizvodnju energije sa površina koje nisu adekvatne za to, došli smo u situaciju da je dominantan sadržaj humusa u zemlјištu u Vojvodini oko tri, pa čak i ispod 2,5 odsto“, navodi Vasin.
Ovo se u stručnoj praksi smatra za podatak kada parcele treba đubriti povećanim količinama organskih đubriva, jer je zemlјište toliko degradirano da traži meru popravke. Da bi se na nekom zemlјištu ostvarili dobri prinosi najpre je potrebno znati kakvog je ono kvaliteta. Preporuka je da se pre zasnivanja polјoprivredne proizvodnje na određenoj parceli uradi analiza zemlјišta. Samo na osnovu rezultata ispitivanja osnovnih parametara plodnosti zemlјišta kao što su PH vrednost, sadržaj kalcijum-karbonata, sadržaj organske materije-humusa, sadržaj lako pristupačnog fosfora i kalijuma mogu se dobiti smernice za racionalnu primenu đubriva, mineralnih i organskih formi. objašnjava za javnost Petar Stanić, pomoćnik direktora za ratarstvo u PD ,,Maglić’’ u Magliću. Proces obogaćivanja zemlјišta humusom zahteva i vreme. Koliko je trajala degradacija, kažu stručnjaci, toliko je potrebno i da se situacija sa zemlјištem popravi. Zato što pre treba prestati sa lošom praksom i krenuti u procese koji su korisni za zemlјište.
Osnovno je da se poveća primena stajnjaka. Međutim, zbog smanjenog stočnog fonda (procena je da sad u stajama u Srbiji postoji sam725.000 goveda i u oborima 2,25 miliona svinja). Nrema stoek, panama dovoljno ni stajnjaka. Ukoli nema stajanja nema svrhe ni da se navodanvjaju polja, jer ćče se zemkja isposniti. Zato se moraju primenjivati organska đubriva koja bi mogla biti zamena za stajnjak. Recimo kompostiranje različitih organskih materijala kako od urbanih otpadaka, tako i od otpadaka koji su nusproizvod prehrambene industrije. Žetveni ostaci se ne smeju spalјivati, poželјno je da se zaoravaju i unose u zemlјište. Takođe, prilikom izgradnje bioenergane treba voditi računa gde je sirovinska baza za takvo postrojenje tj. sa kojih površina će se odnositi žetveni ostaci. To mogu biti samo one površine koje u sebi imaju dovolјno organske materije.
Stručnjaci ističu da bi zemlјište trebalo racionalno koristiti. Po preporukama struke i nauke za uspešnu polјoprivrednu proizvodnju potrebno je poštovati pravilan plodored, združivati useve, gajiti međuuseve i ozime pokrovne useve, sprovoditi zelenišno đubrenje, malčiranje… Postoje i mere koje predviđaju smanjenje gubitaka hranlјivih materija u zemlјištu za najmanje 50 procenata i smanjenje upotrebe veštačkih đubriva za najmanje 20 odsto do 2030. godine, a da se pritom osigura da ne dođe do smanjivanja plodnosti zemlјišta. Jedan od primera novog zelenog modela je sekvestracija uglјenika u polјoprivredi i podsticanje praksi koje skladište uglјen-dioksid u organskoj materiji zemlјišta. Ovo se može postići primenom kvalitetnih kompostiranih đubriva, uvođenjem širih plodoreda, pokrovnih useva, zelenišnih đubriva i po potrebi meliorativnim merama – kalcizacijom i gipsovanjem zemlјišta.
Humus nije bitan samo za polјoprivredu
Država treba da podstakne polјoprivrednike da povećaju nivo humusa u zemlјištu. Prema mišljenju stručnjaka za pojedine mere kojima se povećava procenat humusa u zemlјištu potrebno je da država podsticajima pomogne polјoprivrednicima. „Recimo sideracija ili zelenišno đubrivo je mera koja može značajno da pobolјša situaciju. To podrazumeva da se gaje bilјke koje su namenjene za zaoravanje. Kompletna i podzemna i nadzemna masa služi da se u periodu kada je najveća vegetacija zaore u zemlјište. Time se povećava sadržaj humusa i ostale osobine zemlјišta koje su vezane za organsku materijiu.Problem u takvoj meri je što polјoprivrednik nema direktnu korist od te jedne vegetacije. Ima on korist od toga, ali ona je dugoročna. Kratkoročno nema tržišni proizvod koji može da proda, a ima troškove ulaganja u gorivo i seme. Zato su potrebne subvencije države da se pomognu polјoprivrednici koji rade meru sideracije’’, objašnjava Vasin. Humus u velikoj meri utiče na vodni, vazdušni i toplotni režim zemlјišta. Zemlјište koje ima dovolјno organske materije zadržava vlagu u dužem vremenskom periodu od zemlјišta u kojem je sadržaj organske materije nizak. Time obezbeđuje bilјkama dodatnu vlagu i one na takvom zemlјištu bolјe podnose sušu. Ovo je jako bitno u današnjim uslovima. Zato obično kažemo da je organska materija za zemlјište isto što i med za čoveka! Ona je procentualno mala u ukupnoj zapremini zemlјišta, svega nekoliko procenata, ali je sa aspekta značaja i uticaja na biološku aktivnost i na sam prinos koji je polјoprivredniku bitan, vrlo značajna. Jer, osim za polјoprivredu, humus je bitan i zbog toga što sprečava štetne procese u prirodi. Mnogi smatraju da je rešavanje globalnog zagrevanja upravo u tome da se poveća sadržaj organske materije, tj. organskog uglјenika u zemlјištu. On se time vezuje i ne odlazi u atmosferu, ne stvaraju se gasovi staklene bašte koji uzrokuju zagrevanje. Pitanje sadržaja organske materije nije bitno samo za polјoprivredu ili neku lokalnu zajednicu, nego ima globalni značaj za današnju civilizaciju. Jer, menjaju se klime, rastu temperature, pa je na nauci da stvori nove sorte i hibride koji će se prilagoditi vremenskim uslovima. Znači da imaju raniju setvu i žetvu. Da lakše i bez posledica podnose više temperature.
Jer, u vremenu koje dolazi u narednih 100 godina čak 52 će biti sušne! Istraživanja pokazuju da će najkritičnije biti od 2070. pa do 2100. godine! Rešenje ovog ozbilјnog problema svakako treba tražiti u oporavku stočarstva koje u Srbiji u ukupnoj polјoprivrednoj proizvodnji učestvuje u 2023. godini sa 28,1 odsto, sa tendencijom pada, dok je u razvijenim zemlјama to više od 60 procenata. Sve ispod 60 odsto je karakteristika nerazvijenih zemalja. Da bi se održao dobar kvalitet zemlјišta optimalno bi bilo, kažu stručnjaci, da se svake četvrte godine doda 40 tona stajskog đubriva po hektaru! Za tako nešto potrebno je da Srbija ima dva uslovna grla stoke po hektaru. U Evropskoj uniji na koju se ugledavamo ima po jedno uslovno grlo po hektaru. U Srbiji je to danas tek 0,3 uslovnih grla! Razlog je što su staje u 508.500 gazdinstava uglavnom prazne. U njima je danas pema podacima RZS ima 725.000 goveda. Samo pre jedne decenije bilo ih je blizu 900.000! Interesantno je da šest najvećih vlasnika polјoprivrednog zemlјišta u Srbiji raspolaže sa oko 120.000 hektara oranica. Prema malopređašnjoj računici samo bi oni trebalo da imaju 220.000 junadi. A, Srbija sada nema dovolјno junadi ni za jedan utovar na brod – pa je nedavno nedostajalo oko 2.000 grla. Prema najnovijim podacima, na šta ukazuje tekući popis poljoprivrede, u Srbiji trenutno ima samo oko 332.000 bikova, krava, junadi i teladi zajedno! Posledica toga je da se danas u svet iz Srbije izvozi godišnje samo oko 100 ton ,,bebi bifa’’ godišnje. To je za 100 puta manje nego sad daleke 1991. godine kada je iz tadašnje Jugoslavije bilo izvezeno oko 54.000 tona ovog kvalitetnog junećeg mesa. Od toga iz Srbije je bilo oko 34.000 tona!
Međutim, sve dok poljoprivreda u Srbiji je ne bude strateška grana, a to znači da se problemi rešavaju sistemski, neće biti boljitka za proizvođače hrane, ali ni za potrošače! Jer, sad se problemi rešavaju uredbama, a to je samo ,,gašenje požara”. Posle toga ponovo izlaze na ulice i traže pravdu, jer se njihov vapaj jedino tada čuje! Tek posle toga dobiju poneka obećanja, ali problemi ostaju nerešeni, dok se problenu ponovo ne izvade ispod tepiha. A, da se problemi neshvataju ozbiljino pa se i nerešavaju, najbolji podatak je da je aktuelni ministar poljoporivrede, 15. po redu od 2000. godine, odmah obećao gradnju novih zalivnih sistema na površinama većim od 100.000 hektara. A, da su nerealna dosadašnja obećanja ministara, ukazuje i činjenica da je u vreme vlasti ,,žutih” tadašnji ministar poljoprivrede iz Šapca odmah obećao gradnju sistema za navodnjavanje na milion novih hektara, otišao je sa vlasti, ali ništa od toga nije ostvario. Njivge sui deaqlej ostale žedne.Tako su radili i svi prethodni ministri. Međutim, površine se ne povećavanju, što govore i aktuelni podaci iz RZS za 2024.godinu kada se navodnjavalo samo 48.668 hektara. I tako da je svaki oministara u poslednje dve po dve decenije, umesto obećanja, izgradio samo sistema na po 10.000 hektara – Srbija bi danas pored postojećih imala i – nove sisteme na još 150.000 hektara! Ako, se ovako nastavi oni u Srbji neće biti izgrađeni za još nekoliko vekova. Dakle, toliko će se i čekati boljitak i blagodet kao i dobar život u agraru, Jer, bez stoke i punih staja i obora, neće biti ni veće proizvodnje hrane niti zarade po hektaru koja dans iznosi samo 1.200 dolara. Istovremeno u Holandiji je to više od 25.000 evra, a u Danskoj dostiže i 37.000 evra po hektaru!
(Autor je analitičar i publicista)