i njegov natpis više gradskih vrata u Trebinju

Trebinje je grad podno Leotara, na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske. Mjesto je naseljeno još od paleolita, a njegov povoljan geostrateški položaj i mediteranska klima učinile su ga poprištem brojnih važnih istorijskih događaja i prostorom sudaranja različitih kulturnih uticaja. Tako na današnju ljepotu i duh grada utiču stilovi gradnje od primorskog, preko orijentalnog do austrougarskog i savremenog. U 18. vijeku, najuglednija i najmoćnija porodica trebinjskog kraja bila je ona Resulbegovića, islamiziranih potomaka dobro poznatih peraštanskih grofova Burovića. Jednom od osnivača ove loze, Osman-paši, ranijem kapetanu Herceg Novog, pa Slanoga i Trebinja, pripadaju i glavne zasluge za razvoj ovog posljednjeg grada kao tvrđave, zvana Banvir, koja i danas čuva njen nekadanji izgled.

Osman-paša je, pod turskom zastavom, vladao do 1728. Njegova moć prevazilazila je granice trebinjske kapetanije i prostirala se na širem hercegovačkom području. Neki istoričari pretendiraju da je jedno vrijeme bio i sandžakbeg Hercegovine. Trebinje je u to vrijeme bilo od velikog značaja za odbranu južnih i zapadnih granica Osmanskog carstva, pa ga je ova pozicija učinila izuzetnom istorijskom ličnošću, koja je posebnu ulogu odigrala u diplomatskim i vojnim sporovima s Dubrovnikom i Mletačkom republikom, posebno nakon potpisivanja Karlovačkog mira (1699). Zahvaljujući zalaganju Osman-paše i sredstvima za obnovu Banvira, trebinjska kapetanija postala je jedna od najbolje utvrđenih u cijelom hercegovačkom sandžaku, kompenzujući time gubitak Herceg Novog. Velika pažnja posvećivana je i društveno-privrednom razvoju kraja te je izgrađeno mnoštvo objekata od infrastrukturnog, vjerskog i kulturnog značaja. Zbog svega toga, on se smatra utemeljivačem i najvećim dobrotvorom ovog grada[1]. „U prostornoj kompoziciji tzv. Kastela akcenat je stavljen na džamije koje su imale najveću vrijednost u gradskom tkivu“, pri čemu je prvo sagrađena Careva ili Atik džamija, 1719. godine, a nekoliko godina kasnije daleko prostranija i raskošnija, Osman-pašina (1726). Upravo izgradnja potonje, označena kao izdaja, drži se uzrokom njegovog pogubljenja u Istanbulu 1729. godine. Međutim, postoje indicije da je sultan Resulbegoviću od ranije zamjerao i u drugim pitanjima te da je ovo bilo tek povodom, a ne pravim razlogom njegove osude na smrt pred sudom Carstva, kojem je dugo vjerno služio.

Kako bismo razmotrili ovo pitanje, nužno je da se vratimo u, tada nedavnu prošlost, kada su preci Resulbegovića kao grofovska porodica Burovića živjeli u Boki Kotorskoj. Osman-paša bio je jedan od četiri sina Resulbega, praunuka Miloša Burovića, kasnije Mehmeta I, četvrta generacija ove porodice koja je ispovijedala islamsku vjeru, čiji naraštaji i danas nose prezime Resulbegović. Osman-beg je naslijedio svog oca na položaju kapetana Herceg Novog i na njemu je ostao „sve do posljednjeg dana, 3. oktobra 1687. godine, kada će grad poslije krvave odbrane predati Mlečanima i svom hrišćanskom rođaku – grofu Ivanu Buroviću“[2]. Nakon toga povlači se u Staro Slano, a zatim zauzima tvrđavu Banvir i iz nje brani posjede Osmanskog carstva. Ovaj sukob među bliskim rođacima, gotovo braćom, arhetipska je tema prisutna u mitologiji, umjetnosti i istoriji, a u donekle promijenjenoj formi prisutna je i u životnoj stvarnosti savremenog čovjeka. To je motiv koji kao zla kob vrijeba braću od praiskona – od biblijskih Kaina i Avelja, grčkih Eteokla i Polinika, preko Stefana i Vukana Nemanjića, Predraga i Nenada iz narodne pjesme do Mehmed-paše i patrijarha Makarija Sokolovića – i nerijetko potvrđuje nepisani zakon da se braća, ako se zavade čak i oko najbanalnijih stvari, surovo razračunavaju. O tome piše i Meša Selimović u svojim „Sjećanjima“, govoreći o porijeklu vlastite porodice i odnosima među rođacima različitih vjeroispovijesti: „Kad su rođaštvo počeli da zanemaruju, pa da zaboravljaju, pa da preziru i kad se sasvim zatrla rodbinska veza, teško je reći… Nekadašnja želja da se pomogne rođacima polako se pretvarala u crnu mržnju… Nije prošlo ni dvjesta godina, a Selimovići i Vujovići nisu više ni znali da su iste krvi, a možda su nastojali da to što prije zaborave i sakriju“[3]. Za vrijeme života Osman-paše i barem neki period nakon toga, rodbinske veze Resulbegovića s Burovićima nisu mogle biti zaboravljene i zanemarene, posebno zbog njihovog plemićkog porijekla, a što potvrđuju i pisma sopraintendenta Stanislava Burovića upućena Ibrahim-paši, sinu Osman-paše, u kojima ga ovaj naziva rođakom. O odnosima između onovremenih hrišćana i islamiziranih članova njihovih porodica Pinjuh (2018) piše da ih prelaz na drugu vjeru nije narušavao, bar u nekoj značajnijoj mjeri, što potvrđuju zajednički život i rad ovih ogranaka istih obitelji. Autorica navodi: „Prelaz na islam nije u konačnici značio potpuni raskid sa starom vjerom, niti su konvertiti bili spremni u potpunosti odreći se običaja i spona koje su ih vezivale s njihovim rođacima hrišćanima”. U prilog ovome govori i činjenica da su Resulbegovići pisali ćiriličnim pismom, što se može vidjeti iz dokumenata sačuvanih u dubrovačkom arhivu[4]. U vezi s tim, više od vijeka kasnije, 1847. godine, u “Gorskom vijencu”, Njegoš, u obraćanju vladike Rada Osman-paši Skopljaku, piše: “Brat brata bije, brat brata siječe, razvaline su našega carstva u našu krv ogrezle – evo opšte naše nesreće! Ova je nesreća i vražda bratska više no sila tuđa učinila te je naše junačko pleme postalo tuđima nadničarima i služiteljima, kako što si i ti tuđi nadničar. Kukavnu je Crnu Goru ovaj razur našega naroda gotovo udavio, no i opoštio. Ovo je učinilo te je danas Crna Gora i biti će dovijeka almaz u vitešku krunu. Ja bih volio no išta na svijetu viđeti slogu među braćom u kojima jedna krv kipi, koju je jedno mlijeko odgojilo i jedna kolijevka odnjihala“[5]. Ratovanje protiv vlastite porodice, a u korist tuđinskih vladara, tragična je sudbina koja, kako vidimo, nije zaobišla ni Buroviće-Resulbegoviće, mada se oni na frontu nikada direktno ne suočavaju. Naime, „nijedan od njih neće da lije krv svog rođaka, jer krvna je veza značajnija i dublja od vjerskih ubjeđenja“[6]. Kasnije, postavši sandžakbegom Hercegovine, Osman-paša će sa Ivanom Burovićem, guvernerom Herceg Novog i Gabele, održavati dobre odnose čak i nauštrb onih politički zasigurno važnijih, sa Dubrovnikom, gradeći trgovinske skele u Herceg Novom.

Kako je ranije istaknuto, Osman-paša Resulbegović svojim je doprinosom ostavio neizbrisiv trag u istoriji Trebinja, pa je on za ovaj grad „ono što je Gazi-Husrev beg za Sarajevo“[7]. Prije dolaska Resulbegovića u Trebinje, u Banviru je postojao samo jedan objekat s isključivo odbrambenom funkcijom, dok je tvrđava bila drvena i dotrajala. Glavnina radova vršena je u periodu od 1705. do 1708. godine, a oni su tekli u nekoliko faza[8]. Kastel je u početku imao oblik trougla, a vremenom je dobio nešto zaobljeniji izgled kakav ima i danas. Već 1714. godine, kapetan Banvira nalaže zidanje hendeka oko grada, dok su ukupni radovi završeni 1721. godine, gradnjom vanjske tvrđave i bedema. U unutrašnjosti, Osman-paša podiže pomenute džamije, medresu i mekteb, konak, sahat kulu, divanhanu – odmaralište i menzilhanu – svratište, te tabije: Ćatovića, Landrovića, Salahovića i Hadžihasanovića. Ispred posljednje, na zapadnoj strani, nalazio se drveni viseći most. Centralnu gradsku zonu činili su dućani – zanatski i trgovački sadržaji, a neke ulice imale su natrkivene lučne prolaze od kojih su pojedini sačuvani i danas[9]. Grad je imao kapetana, dizdara i nekoliko aga „azepskih, martoloških, fariskih i topčijskih, koji su stanovali u tvrđavi i izdržavali se prihodom mirijskih zemalja i dohocima od dubrovačke skele i stonske slanice“[10]. Pored glavnog ulaza u tvrđavu i ispred džamije formirani su otvoreni trgovi za okupljanje stanovništva. Komunikacija unutar grada je formirana nepravilnom i proizvoljnom, ali dosljednom uličnom mrežom pa je i najmanja urbana jedinica unutar cjeline imala izlaz na ulicu. Parcele su bile male, a kuće kamene, prilagođene mediteranskoj klimi i potrebama orijentalnog grada[11]. Trebinje u to vrijeme nije bilo samo vojničko i središte lokalne uprave, nego i centar šire oblasti – krajine – koja je uključivala gradove: Banvir, Klobuk, Ključ i Onogošt kao i palanke: Slano, Ljubinje i Korita[12]. Nedaleko od desne obale Trebišnjice, na manjem trgu u Kastelu, izgrađena je džamija posvećena sultanu Ahmedu III, djelo dubrovačkih majstora, bez karakterističnih detalja[13]. Predanje kaže da je nastala iz nužde, nakon što su uskoci krajem 17. vijeka zapalili džamiju u Policama, pa je u zidanju korišten kamen donešen s njezinog zgarišta. Osman-pašina džamija nalazi se u neposrednoj blizini zapadne kapije tvrđave, „građena od tesanog kamena sa četverostrešnim krovom u imitaciji kupole pod eternitom“. Kamena munara visine oko šesnaest metara, oktagonog oblika, sagrađena je uz desni zid i spada među najljepše u Hercegovini. Mihrab i zidovi ukrašeni su neobičnim crtežima, a mahfil – balkon se protezao dužinom cijelog zdanja[14]. Ova građevina slovi za najprostraniju staru džamiju u okolini te se u njezinoj arhitekturi sjajno ogleda kompleksnost istorijskih uticaja raznih kultura na Trebinje, obzirom da je sem orijentalnog, karakterišu i elementi mediteranskog stila[15].

Za neko vrijeme, izgradnja Trebinja zaustavljena je ratnim događajima: 1712. godine vodio se rat između Turske s jedne i Rusije i Crne Gore s druge strane, pa je tvrđava postala centrom turske vojske; uslijedio je Mletačko-osmanski rat (1714-1718), kada Osman-paša raspoređuje svoje male garnizone svuda oko Trebinja. U ovim vojnim formacijama koje su brojale po 30 do 50 ljudi bilo je često i naoružanog domaćeg stanovništva koje je ostalo vjerno Turcima, pa je, na primjer, u Obirču, komandant garnizona – „meteriza“ – izvjesni Đuka Knez. Zauzevši sve položaje oko grada, mletačko-austrijsko-hajdučke snage došle su pod same zidine Trebinja s, prema izvorima arhiva u Dubrovniku, preko 7000 vojnika, dok je u gradu bilo najviše 1000 ljudi. Ipak, napadačka vojska stala je pred utvrđenjem, „tim više što domaća hajdučija nije bila baš najsigurnija“. Resulbegović tada iskazuje svoju zahvalnost Dubrovačkoj republici, pišući sljedeće: „Pozna se ko su od starine prijatelji čestitome carstvu. Neka svak govori, vi ste mu vjerni“. Međutim, kasnije ulazi u sukob s njima zbog neplaćenih carinskih taksi i obraća se poznanicima u konavoskom selu Stravči kako bi s njima obnovio pokidane trgovinske veze, dajući im riječ o poštenom poslovanju[16]. Ovo potvrđuje navode o Osman-paši V. Skarića (1933)[17]: „Sa Dubrovčanima je podržavao prijateljske veze, ali je znao i energično progovoriti s njima kada je mislio da su mu učinili što krivo“. Nakon neuspjelog pokušaja napada na Ulcinj i uviđanja činjenice da su ceste na Zupcima loše i da tamo nema vode dovoljno za veliku vojsku, mletački general snage preusmjerava ka Baru, umjesto Trebinju i Stocu. U međuvremenu je i u trebinjsko utvrđenje pridošlo pojačanje te uskoro dolazi do sklapanja mira u Požarevcu[18]. U vezi s ratnim događajima krajem 17. i početkom 18. vijeka, treba spomenuti i priču o manastiru Tvrdoš i burnim vremenima u kojima se Srpska pravoslavna crkva nalazila među dvije oštrice – Osmanlija i Mletaka. Tvrdoš je jedan od najstarijih manastira na našim prostorima i datira iz 4. vijeka. U njemu je, u prvoj polovini 17. vijeka, sveštenički čin zadobio Sveti Vasilije Ostroški, rođen u selu Mrkonjići, dvadesetak kilometara od manastira. Ubrzo zatim, 1694. godine, u Morejskom ratu, Tvrdoš razara mletačka mina, po naređenju Ivana Burović – guvernatora Herceg Novog, kako ne bi poslužio kao utvrđenje za suparničku tursku vojsku. Monasi su svoj život i djelovanje nastavili u izgnanstvu, u manastiru Savina kod Herceg Novog, pod okriljem generalnog mletačkog providura, te u manastiru Duži, uz nekoliko kasnijih pokušaja vraćanja u Hercegovinu na zaposjednutu teritoriju Mlečana. Tada episkop Nektarije Zotović počinje s prikupljati sredstava za obnovu Tvrdoša, iako manastir biva ponovo stavljen u funkciju tek 1928. godine[19]. Jedno od interesantnih pitanja, koje u vezi s ovim događajima možemo postaviti iz današnje perspektive, odnosi se na to da li bi Tvrdoš ostao, kao i danas, pravoslavnom svetinjom, da nije porušen, već da je u njemu očuvan kontinuitet monaške djelatnosti pod okriljem Mlečana. Naime, sačuvana arhivska dokumentacija iz tog vremena ukazuje na intenciju i aktivnosti Ivana Burovića, kotorskog biskupa i njegovog rođaka, opata Perasta, Vićentija Zmajevića, za prid-obijanje zahumskog vladike Savatija za stupanje na put unijaćenja s Katoličkom crkvom. On sa svojim glavarima odolijeva ovim nastojanjima, ali je upitno da li bi za takvo što imao mogućnost da su jedinu odbranu svetinje od turske vojske činile mletačke snage. Takav pritisak mogao je kod monaha proizvesti utisak da je unijaćenje bolja opcija, tačnije „manje zlo“, spram skrnavljenja i rušenja manastira od strane Osmanlija.  

No, da se vratimo pitanju postavljenom na početku teksta – zašto je Osman-paša Resulbegović smijenjen sa položaja trebinjskog kapetana, a kasnije i smaknut pred sultanom u Istanbulu? Kako mu je i zašto, pored pobrojanih zasluga i onih koje nismo spomenuli, suđeno kao izdajniku (habest-i zuhur sebet ile) Carstva? Istorijska je činjenica da je Resulbegovića već u januaru 1719. na mjestu kapetana Trebinja zamijenio njegov najstariji sin Ibrahim-paša i na njemu ostao sve do 1731. godine. Pelidija[20] u svojoj studiji navodi da je Osman-pašu vlada Dubrovačke republike otpužila Visokoj porti, zbog nekih nezakonitih odluka u vezi s trgovinom, te da je zbog toga smijenjen sa položaja, što je mišljenje i nekih drugih autora, mada o ovom pitanju postoje različite tvrdnje. Bilo kako bilo, za vrijeme njegove uprave, 1721. godine, iznad gradskih vrata Trebinja postavljen je sljedeći natpis: „Obradujte se pravovjerni, jer će doći pomoć od Boga i skora pobjeda. U ime Boga ovu tvrđavu sagradi 1134 miri-miran trebinjski muhafiz Hazreti Osman-paša“. Prvi dio teksta bio je na slovenskom, a drugi na osmanskom turskom jeziku[21], pa se može pretpostaviti da je jedan namijenjen domicilnom stanovništvu, a drugi državnim vlastima[22].

O čijoj „skoroj pobjedi“ govori ovaj paša u službi snažne i vojno superiorne Osmanske države i koga hrabri pominjanjem božije pomoći, ako ne one koji su jedini u stanju razumjeti značenje riječi lokalnog jezika? Surovost i strogost sultana prema svojim podanicima u to je vrijeme bila poznata u cijeloj Evropi, zbog čega je nejasno otkud Osman-paši smjelost, pa i ludost, da umjesto islamu svetog arapskog pisma javno upotrijebi srpsku azbuku – to je bilo ponašanje bez presedana! Reakcija osmanskih vlasti u tom trenutku izostaje, vjerovatno jer su sultanovi savjetnici i saradnici bili svjesni da bi takvo što moglo da ima kontraefekat, u vidu potpirivanja stanovništva na angažman za pomenutu „pobjedu“ i osiguravanja još većeg ugleda Osman-paše u Hercegovini i šire. Iste godine, on u Trebinju gradi sultan Ahmedovu džamiju te nastavlja razvijati i uređivati tvrđavu. Nekoliko godina kasnije pristupa izgradnji druge gradske džamije, a kraj radova dočekuje već u dubokoj starosti. Međutim, „odmah nakon što je u njene zidine spušten i posljednji kamen, do sultana stiže glas da je Osman-paša dao izgraditi džamiju ljepšu od Careve i da se u njoj, prema njegovoj volji i nalogu, u hutbi spominje njegovo ime“[23]. Na to sultan izdaje ferman kojim se Ibrahim-paša smjenjuje s pozicije kapetana Trebinja, a Osman-paši se oduzima položaj mutesarifa i malikana vlaških resmova u Nevesinju i okolini, te se on i njegovih devet sinova osuđuju na smrt zbog izdaje i pozivaju pred sultana. Golemi posjedi ovih Resulbegovića predati su u ruke Ali-age Šarića iz Stoca, pa akademik K. Burović drži da bi on mogao biti jednim od glavnih intrigatora u ovom procesu[24]. Prije odlaska u Istanbul da moli za pomilovanje, mudri Osman-paša sklanja svoje sinove kod kmetova u obližnje selo Zagora te za saputnika poziva svog zeta, Abdul Fetaha. Njihove molbe nisu uslišene te su obojica javno pogubljeni 1730. godine, a nova uprava nastoji ispuniti ostatak naloga vrhovnih vlasti i radi na hvatanju i smaknuću Osmanovih sinova, od kojih su neki zasigurno pronađeni. Kako je Ahmet III u međuvremenu preminuo, Ibrahim-paša je pomilovan od novog sultana. U skladu sa brojnim ratnim zaslugama, on se kasnije imenuje za hercegovačkog, kliškog te zvorničkog sandžakbega. Tek 1746. godine, u starosti, vraća se u Trebinje, na posjede svog oca u Bregovima, zbog sumnji da je otrovan, gdje uskoro umire. Spletke od strane političkih protivnika na vlastitoj koži osjetiće i njegov najstariji sin, sandžakbeg Sulejman-paša II, kao i brojni drugi Resulbegovići u narednim vijekovima, što je vjerovatno nešto što ide uz visinu i važnost državnih i društvenih položaja na kojima su se tako dugo održali. Ovo također može ići u prilog obrazloženoj tezi o pravom razlogu smrtne presude Osman-paši, mada to pitanje vjerovatno nikada neće biti razjašnjeno u potpunosti, obzirom da ne možemo spoznati šta se nalazilo u srcu, duši i umu ovog čovjeka, te kakve su mu bile namjere. Ipak, nadamo se da će ovaj članak pružiti potporu daljem naučnom istraživanju ove teme značajne za regionalnu, ali i evropsku, pa i svjetsku istoriju.

Draga S. ŠIJAKOVIĆ

Literatura

• Burović, Kaplan: Burovići – porodična istorija. Perast 2008: Izd. Kuća Balkan.
• Dimitrijević, V. (2019). Brat brata bije – iz istorije bolne podeljenosti. Objavljeno na:  https://vladimirdimitrijevic.com/sr-yu/
• Hajdarhodžić, H. (1965). Trebinje i ostala hercegovina za vrijeme t.z. drugog morejskog rata. Naše more: znanstveni časopis za more i pomorstvo, vol. 12, br.. 5-6, str. 214-217.
• Hasanagić, S. (2021). Mostar i muslimanska tolerancija u osmansko doba. Objavljeno na: https://stav.ba/
• Komar, Z. (2001). Svetouspenski manastir Savina u Meljinama kod Herceg Novog. Internet izdanje. Beograd: izdavašvo i agencija Janus.
• Kreševljaković, H. i Kapidžić, H. (1954). Stari hercegovački gradovi. Naše starine II, Sarajevo, str. 9-22.
• Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2019). Odluka o proglašenju Historijskog gradskog područja Trebinja, grad Trebinje nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Službeni glasnik BiH, broj 47/16.
• Pinjuh, D. (2018). Prijelazi na islam u Bosni i Hercegovini i veze konvertita s njihovom kršćanskom obitelji, od osmanskoga osvajanja do kraja 17. stoljeća. Povijesni prilozi, vol. 37, br. 55, str. 205-228.
• Skarić, V. (1933). Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini XLV. – sveska za historiju i etnografiju. Sarajevo: Državna štamparija.
• Zečević, A. (2015). Zvjezdoznanstvo Hadži-bega Rizvanbegovića. Novo vrijeme, br. 158.

---

[1] Pelidija, E. (1989). Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira 1699-1718., Sarajevo: Veselin Masleša. Citirano prema: Zečević, A. (2015). Zvjezdoznanstvo Hadži-bega Rizvanbegovića. Novo vrijeme, br. 158.

[2] Burović, Kaplan: Burovići – porodična istorija. Perast 2008: Balkan.

[3] Selimović, M. (2018). Sjećanja. Beograd: Vulkan izdavaštvo. Citirano prema: Dimitrijević, V. (2019). Brat brata bije – iz istorije bolne podeljenosti. Objavljeno na: https://vladimirdimitrijevic.com/sr-yu/

[4] Skarić, V. (1933). Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini XLV. – sveska za historiju i etnografiju. Sarajevo: Državna štamparija.

[5] Petar II Petrović Njegoš (2017). Gorski vijenac – bokeljsko izdanje, ur. Malović, N. Herceg Novi: Knjižara So. Citirano prema: Dimitrijević, ibid.

[6] Burović Kaplan: ibid. str. 157.

[7] Busuladžić, M. (1937). Resulbegovići – studija. Novi behar, vol. 9, br. 7-12, Sarajevo. Citirano prema: Burović (2008), ibid. str. 160.

[8] Zečević (2015), ibid.

[9] Korać, V. (1971). Trebinje. Istorijiski pregled II. Trebinje: Zavičajni muzej. Citirano prema: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2019). Odluka o proglašenju Historijskog gradskog područja Trebinja, grad Trebinje nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Službeni glasnik BiH, broj 47/16.

[10] Skarić (1933). ibid.

[11] Korać, V. (1971). Trebinje. Istorijiski pregled II. Trebinje: Zavičajni muzej. Citirano prema: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, ibid. (2019).

[12] Kreševljaković, H. i Kapidžić, H. (1954). Stari hercegovački gradovi. Naše starine II, Sarajevo, str. 9-22.

[13] Roganović, V. (1975). Neka pitanja zaštite i revitalizacije Starog grada, Tribunia, str. 272. Citirano prema: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, ibid. (2019)

[14] Zečević (2015), ibid.

[15] Hasandedić, H. (1990). Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini. Sarajevo: El-Kalem. Citirano prema: Hasanagić, S. (2021). Mostar i muslimanska tolerancija u osmansko doba. Objavljeno na: https://stav.ba/

[16] Hajdarhodžić, H. (1965). Trebinje i ostala hercegovina za vrijeme t.z. drugog morejskog rata. Naše more: znanstveni časopis za more i pomorstvo, vol. 12, br.. 5-6, str. 214-217.

[17] Skarić (1933), ibid.

[18] Hajdarhodžić (1965), ibid.

[19] Komar, Z. (2001). Svetouspenski manastir Savina u Meljinama kod Herceg Novog – internet izdanje. Beograd: izdavašvo i agencija Janus.

[20] Pelidija (1989), citirano prema: Zečević (2015), ibid.

[21] Skarić (1933), ibid.

[22] Burović (208), ibid.

[23] Zečević (215), ibid.

24 Burovic (208), ibid.