FOTO: RADE BAKRAČEVIĆ – ŠTAJERSKE NOVICE

U Vijencu – književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost, Matica hrvatska, Zagreb, 

broj 791, od 4. srpnja 2024., na str. 22 objavljen je u rubrici Portret pjesnika razgovor sa mnom, što ga je vodila Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK, 

a na str. 23 u rubrici Nova hrvatska poezija objavljen je izbor mojih pjesama nadahnutih knjigama i prijateljevanjem s pjesnikom Petrom Gudeljem. Izbor je kritičkim osvrtom popratila urednica i pjesnikinja Darija Žilić.

PORTRET PJESNIKA

Božidar Brezinščak Bagola ove godine navršava 77 godina života, a objavio je i 77 knjiga raznolikih žanrova. Razgovaramo s uglednim intelektualcem o njegovu dinamičnom stvaralačkom putu u širokom kulturološkom kontekstu, posebice o hrvatsko-slovenskim književnim vezama koje stalno učvršćuje. Bagola je dobitnik mnogih nagrada i priznanja, npr. Povelje počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani, nagrade Fonda A. B. Šimić, Nagrade „Dr. Stjepan Kranjčić“,  Nagrade „Rikard Jorgovanić“ i mnogih drugih.

Krenimo od vašeg zavičaja. Humskim krajolicima bili su zadivljeni i Rikard Jorgovanić, Gustav Krklec, Janko Leskovar… Od djetinjstva ste bili okrenuti i slovenskom obzoru. Koliko vas je taj kraj s graničnom Sutlom oblikovao ljudski i književno?

Moj zavičaj je Hum na Sutli, pogranična općina s Republikom Slovenijom. Po svom prirodnom položaju moj zavičaj okrenut je prema Sloveniji. Još kao dječarac divio sam se slovenskim planinama Donačkoj gori i Boču, hodao pješice, s demižonom u ruci, po mineralnu vodu u šest kilometara udaljenu Rogašku Slatinu i bio zadivljen brojnim vilama u tom poznatom lječilištu. Moj zavičaj utkan je u mene nezaboravnim prizorima i događajima iz ranog djetinjstva i dječaštva te čini sastavni dio mog osobnoga identiteta.

Vi ste i hrvatski autor i slovenski autor iz Hrvatske. Nedavno je u Društvu hrvatskih književnika potpisan Sporazum o suradnji hrvatskih i slovenskih pisaca. Kako je započelo vaše okretanje slovenskim prostorima, koji su autori bitno utjecali na vas?

Slovenskom obzoru okrenuo me prirodni položaj mog zavičaja, ali i siromaštvo u obitelji. Kao ministrant želio sam nakon završene osnovne škole krenuti u sjemenište i postati „velečasni gospon“. No, za ostvarenje te želje nije bilo novca, ali je tata bio prijatelj s kapelanom u Rogaškoj Slatini koji mu je sam ponudio da me svojim „fičekom“ otpelja u konvikt slovenskih misionara lazarista u Gornjem Vrapču, predgrađu Zagreba. Najvažnije je bilo to da roditelji nisu imali nikakvih novčanih obveza, jer bi misionari svake jeseni dolazili po krumpir, jabuke i zelje, što bi im moji roditelji pripremili kao djelomično podmirivanje troškova „u naturi“.

Tako sam u rujnu 1962. dospio u Gornje Vrapče i našao se zajedno s dvadeset i dvojicom slovenskih, pet makedonskih, trojicom kosovskih i jednim srpskim pitomcem. Svakog jutra vozili smo se gradskim autobusom na Črnomerec, pa onda pješice do Svetog Duha, u Srednju vjersku školu franjevaca konventualaca.

Budući da su slovenski đaci bili u većini, u sjemeništu se govorilo uglavnom slovenski, pa sam tako već u gimnazijskim danima s velikim žarom čitao Gregorčiča, Prešerna i Kocbeka. Najveći utjecaj na mene imao je kasnije pjesnik i kršćanski mislilac Kocbek, kojeg sam kao student teologije u Ljubljani osobno upoznao i kojemu sam nosio na ogled prve pjesme. Kocbek je 1974. napisao pogovor mojoj pjesničkoj zbirci na slovenskome jeziku. No vratimo se u gimnazijske dane. U drugome razredu počeo sam potajno pisati stihove i zanositi se pjesmama Budi svoj Augusta Šenoe, Moj dom Silvija Strahimira Kranjčevića, Ja glasnik bit ću božji Izidora Poljaka te pripovijetkom Misao na vječnost Janka Leskovara. Hrvatski jezik predavao nam je u četvrtom razredu tada mladi profesor dr. Ivan Cesar, kojemu sam prije mature poklonio deset rukom napisanih pjesama, a kasnije smo bili prijatelji i suradnici. Posljednji put posjetio sam ga na liječenju u Rogaškoj Slatini u ljeto 1993.

Koje biste karike istaknuli u povijesnim vezama Hrvata i Slovenaca? Kako ste učvrstili te veze kroz svoj prevodilački i drugi rad?

U prošlosti imamo puno svijetlih primjera hrvatsko-slovenskog dobrosusjedskog povezivanja, pogotovo u sutlanskom podneblju. Za vrijeme prve i druge Jugoslavije hrvatsko-slovensko kulturno povezivanje bilo je ideološki obojeno takozvanim „bratstvom i jedinstvom“, što su Slovenci mogli i znali daleko bolje iskoristiti za svoj jezik i kulturu, za razliku od Hrvata koji su bili u podređenome odnosu prema srpskom jeziku. Poslije 1990. spoznali smo da Hrvate i Slovence ne mogu zbližavati nikakve parole o bratstvu, nego prije svega čista istina i istinske vrijednosti naših naroda i država.

Godine 1993. osnovali smo u Zagrebu Društvo hrvatsko-slovenskog prijateljstva, a 2002. u Klanjcu smo osnovali Hrvatskozagorsko književno društvo te uspostavili dobru prekograničnu suradnju sa sličnim društvima u Rogaškoj Slatini i Mariboru.

Kao prevoditelj doprinosim čvršćem zbližavanju hrvatske i slovenske književnosti tako što sam preveo neka od najznačajnijih slovenskih književnih djela.

Studirali ste teologiju u zemlji i inozemstvu. Kako ste razvijali svoj teološki svjetonazor? Kako je došlo do sukoba s crkvenom dogmom?

Gimnaziju sam završio u Zagrebu na Svetom Duhu. U listopadu 1968. upisao sam studij teologije u Ljubljani. Uz studij, marljivo sam radio na rukopisima svojih pjesničkih zbirki, jedne na slovenskome, a druge na hrvatskome jeziku. Za objavljivanje pjesama poslužio sam se pseudonimom Bagola, po gospodinu koji je mome djedu prodao slamom pokrivenu kućicu i otputovao u dalek svijet. Posudio sam njegovo prezime, uvjeren da ću i sam završiti negdje daleko. No pjesničko prepoznavanje zasjenilo je u meni želju za misionarstvom te sam poslije četvrtog semestra napustio Ljubljanu.

Studij teologije nastavio sam u Zagrebu. Rektor bogoslovije bio je tada Ivan Golub, jednostavan i drag Podravec, pjesnička duša koja je oko sebe zračila mir, radost i dobrotu. Vrlo brzo postao sam njegovim miljenikom. Upoznao me s urednicima bogoslovskog časopisa Spectrum. U tom sam časopisu objavio uvodnik koji je izazvao gnjev mnogih kanonika na Kaptolu. Potkraj travnja 1971. dobio sam nagradu za pjesništvo Fonda A. B. Šimić. Bio sam prvi bogoslov i pjesnik kojemu je dodijeljena državna (komunistička) nagrada za pjesništvo, što je nekim crkvenim glavešinama na Kaptolu bio dovoljan dokaz da sam „prodao dušu vragu“. Uznemiren tom činjenicom razgovarao sam s rektorom Golubom i on mi je savjetovao da bi za mene bilo najbolje nastaviti studij u inozemstvu.

Tako sam četvrtu godinu teološkog studija nastavio u bavarskom gradiću Eichstättu, a petu na Sveučilištu u Münchenu. Šestu godinu morao sam po nalogu novog rektora, pomoćnog biskupa Josipa Salaća, završiti u Zagrebu. Vratio sam se na Kaptol i vrlo brzo došlo je do mog izgona iz bogoslovije. Naime u subotnjem izdanju Večernjeg lista od 15. prosinca 1973. objavljena je moja nagrađena priča Žrtva unatoč svemu, u kojoj se spominje lezbijstvo u nekom ženskom samostanu, što je tada bilo nezamislivo unutar crkvene strukture. Rektor Salać pozvao me iste večeri u svoj ured i priopćio mi da me „nadbiskup ne želi ni vidjeti ni čuti i da moram u roku od četrdeset i osam sati napustiti bogosloviju“. Pa ipak, na moju osobnu zamolbu nadbiskup Kuharić dopustio mi je da kao vanjski polaznik upišem završni, dvanaesti semestar i dovršim studij. Diplomirao sam 1974. S teološkom diplomom u ruci vratio sam se u München, preko student-servisa radio na bauštelama i upisao studij čiste filozofije.

U proljeće 1975. primio sam od kuće obavijest da je općina Krapina raspisala natječaj za dodjelu studentskih stipendija. Odmah sam predao molbu i stipendija mi je odobrena. Međutim u Zagrebu me dočekalo veliko zaprepaštenje. Na Filozofskome fakultetu rečeno mi je da se ne mogu upisati, jer nemam srednjoškolsku naobrazbu, budući da crkvena gimnazija u ono vrijeme nije bila službeno priznata. Rješenje mi je sugerirao prijatelj i pjesnik Mile Maslać, koji je godinu dana ranije nastavio studirati u Beogradu. Prvim vlakom krenuo sam u srpsku prijestolnicu i na Filozofskome fakultetu upisao čistu filozofiju kao glavni i svjetsku književnost kao dopunski predmet. Diplomirao sam 1978. Početkom srpnja vratio sam se u svoju zavičajnu općinu Hum na Sutli i proveo u njoj čitav radni vijek.

I vaše pjesničke zbirke pokazuju sukobe svjetovnog i vjerskog, odnosno pjesničkog i svećeničkog života. Skepsu, osjećaj osamljeništva, izgnanstva, odnosno tamne tonove života s vremenom zamjenjuju svijetli, zavičajni. Kako ste se razvijali od pesimizma ka optimizmu?

Pjesme u prvim zbirkama izraz su mog mladenačkog buntovništva, traganja za samim sobom. U njima je vidljiv raskorak između pjesnika i bogoslova. Te su pjesme zrcalo mog neposrednog doživljavanja sredine u kojoj sam živio, izraz unutarnje pobune protiv lažne pobožnosti i licemjerstva.

U kasnijim zbirkama prevladava osjetljivost za ljubav i pravednost, za bol i radost. Kao zaposlenom čovjeku, ocu obitelji i društvenom djelatniku stalo mi je do vedrine postojanja. Pjesnička zbirka Moja duša s tvojom nastala je za vrijeme bolesti i prerane smrti moje supruge Branke. Ono što sam doživljavao kroz njenu patnju i agoniju nastojao sam što vjernije pretočiti u stihove. Posljednja zbirka posvećena je svetkovanju čudesnog života.

Rekli ste: „Poezija mi pomaže živjeti u svoje ime“. Opišite nam podrobnije tu „mantru“.

Poezija mi pomaže živjeti u svoje ime od gimnazijskih dana do danas, od već spomenute Šenoine pjesme Budi svoj, preko Kranjčevićeve poeme Mojsije, Novalisovih Himni noći, Hölderlinovih Himni životu i smrti, Baudelaireova Cvijeća zla, do Kocbekove Groze, Mihalićeva Vrta crnih jabuka i Dragojevićeve Zvjezdarnice…

Kao pjesnik niknuo sam iz buntovne sjemeništarske stidljivosti potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća. Niknuo sam kao zagonetka koju sam stihovima nastojao odgonetnuti. Bježao sam iz bogoslovije u bogosloviju, iz prijestolnice u prijestolnicu (Ljubljana, München, Zagreb, Beograd). U zrelim godinama poezija me spašavala od institucionalnog i ideološkog upropaštavanja, bez obzira radi li se o vjerskim ili političkim strukturama. Poezija kao izvorno stvaralački čin kod mene je uvijek bila u prožimajućem odnosu s politikom kao umijećem mogućeg. Vjerujem i nadam se svijetloj budućnosti koju mogu stvarati samo svjesne, odgovorne i radišne osobnosti, a nipošto stranački bukači i pokvarenjaci. Pjesništvo shvaćam kao poiesis ili stvaralačku energiju, kao osobno htijenje kojim se usuđujem neustrašivo i dosljedno živjeti. Moram priznati da je veliku ulogu u traganju za vlastitim odgovorima imalo prevođenje književnih, teoloških i filozofskih djela s njemačkoga i slovenskoga na hrvatski.

NOVA HRVATSKA POEZIJA: BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA

Za Tvojim pjesmama

Pjesniku i vilenjaku Petru Gudelju

ODUVIJEK I ZANAVIJEK

u ranoj mladosti privukla me

tvoja pjesnička zbirka pas psa psu

u zrelim godinama upoznali smo se osobno

u beogradskim redakcijama i kavanama

posjećivao sam te u baškoj vodi i dobio od tebe

pjesničku zbirku osmoliš s linorezima senadina tursića

a nakon nje hesperidske jabuke i europa na tenku

golubice nad jamama te put u imotu

u zagrebu mi u ruke dopala tvoja zmija mladoženja

a u dubravi puščanskoj sred hrvatskog zagorja

dobio sam na poklon tvog pelazga na mazgi

i dnevničke zapise za svojim pjesmama

na tragu tvojih pjesama i dnevničkih zapisa

ubrao sam nekoliko jesenskih cvijetaka

koji mirišu oduvijek i zanavijek

ŽIVOT JE PJESMA MA KAKAV BIO

ti pabirčiš po godinama

skupljaš odbljeske i odjeke

miholjsku paučinu perje i kosti

tebe je rodila zemlja

k tebi su dolazili i odlazili

s tobom u tebi ostajali iliri kelti turci hrvati

oko tebe zavijali vuci psikali poskoci kvocale jarebice

kriještali jastrebovi rojile se pčele propinjale koze

navršio si devedesetu i nisi u dubokoj starosti

pjesmom se obraćaš bogu groma dažda i sunca

tvojom rukom pišu svi tvoji živi i mrtvi

cio život vadio si kamenje iz sebe

zidao svoju suhozidinu svoj suhozid

kroza nj grijalo sunce svijetlio mjesec

gmizale zmije i letjele ptice

bio tvoj pogled u svijet

GROMOVI

gromovi koji večeraju

za mojim davnim stolom

na beogradskoj zvezdari

gromovi iznad ade ciganlije

gromovi bez kiše i bez oblaka

gromovi iz čađavih pušaka

gromovi koji ubijaju pastuhe

gromovi koji ubijaju zvijeri

gromovi koji ubijaju ljude

gromovi koji ne misle

gromovi koji ne dangube

gromovi koji ne pišu pjesme

JARČEVA MJEŠINA

zaklati jarca u plamenu dana

oboriti ga pred kućnim pragom

lijevim koljenom pritisnuti prsa

na suncu užariti dugi nož

sunčevu vatru prenijeti u krv

suncem ogorjeti mješinu za vino

zatim iščupati nož iz jarčjeg srca

obrisati ga o kostrijet njegova stegna

i metnuti pod gredu potleušice

nakon toga zguliti kožu s jarca

te još u toplu kožu naliti mošt

da u jarčevoj mješini dozre

u pijanu zemaljsku krv

CRKVA SVETOG IVANA

tvoje groblje je kod crkve svetog nikole

a moje kod crkve svetog ivana krstitelja

uređeno nekoliko mjeseci prije mog rođenja

te mogu kazati da sam star kao groblje

između brižno uređenih grobova

i sve raskošnijih mramornih spomenika

u hladovini i milovanju čempresa

širi se moja loza i rodbina

ilovača životarenja

životarilo se u oskudici i neimaštini

od danas do sutra s malo nečiste savjesti

ili putra na glavi ali nikad očajnički

GUDELJEV TENK

lirski tenk

svileni tenk

vuneni tenk

tenk od magle i mjesečine

tenk s oklopom od đurđevka i snijega

tenk oklopljen toplim rukama

tenk oklopljen mozartovom muzikom

tenk imenom ljetni dašak

tenk s ljudskim licem

tenk dobre namjere

tenk blage smrti

anđeoski tenk

U SUSRET MI DOŠAO PJESNIK

na beogradskim terazijama

u susret mi došao pjesnik gudelj

obradovao me priznanjem

da je s velikim užitkom čitao moj rukopis

rekao mi da je zbirka izvrsna i mogu je

slobodno ponuditi izdavačkoj kući

zajedno smo produžili u klub inženjera i tehničara

gdje je naručio kavu i pozdravljao se sa znancima

prema svima jednako nasmiješen

u razgovoru sa mnom zanosno otvoren

više se napokon nisam osjećao početnikom

ne znam što je u ta dva sata bilo značajnije

njegovo zanosno pripovijedanje

ili moje gordo slušanje

KOST PO KOST

ti iz jadranskog krša

ja iz zagorske ilovače

čupamo kost po kost

s mukom sastavljamo

tijelo i tekst

pčele iz pradjedovskih

ulijeću u naša usta

iz krša naših tijela i tekstova

sikću klikću govore i zavijaju

ptičji zmijski i ljudski jezici

NAŠA ZEMLJA

tuklo je tvoje srce za hrvatsku

tuklo moje srce o tvoje srce

o zemlju ilirsku i zmijsku

riječi iz kojih je poteklo cvijeće zla

riječi iz dubrovačkih zidina

iz carigradskih arhiva

iz mletačkih tamnica

iz bečkog dvora

ratnici za nečasnu baštinu

za papinsko predziđe kršćanstva

za konjima zgaženu monarhiju

za ognjište na kojem plamsa

zemlja zmijska hrvatska

U ZAOSTROGU

svojom pjesmom zaostroškoj gospi

podsjećaš me na ljetovanje u zaostrogu

kad sam rano ujutro prigibao koljeno

ispred nadgrobne ploče fra andriji

nakon jutarnjeg obreda u crkvi uznesenja

i obilna doručka u samostanskom klaustoru

gvardijan fra ante otključava prostorije muzeja

s ostavštinom slika hrvatskih likovnih majstora

te zlatorezima srednjovjekovnih velemajstora

razgledavamo samostansku knjižnicu i arhiv

divimo se brižno sačuvanim inkunabulama

ovjenčan časnom hrvatskom starinom bio sam

za večerom pod svjetiljkama usplamtjelih baklji

ispunjen tjelesnom vedrinom i duhovnom puninom

kršnog hrvatskog čovjeka kakav je petar gudelj

                            * * *

Božidar Brezinščak Bagola ugledni je pjesnik i prevoditelj, autor brojnih knjiga, a u Vijencu je prije nekoliko godina predstavljen odličnom poezijom. U lirskom ciklusu Svetkovina u predvečerje Bagola donosi niz meditativnih pjesama u kojima se prisjeća umrloga prijatelja pjesnika, spominje pjesnika čija djela prevodi, pjesnika kojeg čita, znanstvenika koji ga je nadahnuo svojom imaginativnošću. Te narativne pjesme ujedno su povezivanje memorabilija i autorefleksija vlastitoga prevoditeljskog rada. 

Svetkovina u predvečerje naslov je i knjige izabranih pjesama koju je priredio Božidar Petrač, a 2023. objavila Matica hrvatska u Zagrebu. Izbor počinje zbirkom Bjegunac svete uspomene iz 1971, u kojoj je pjesnik izrazio egzistencijalistički nemir čovjeka ubačenog u neprijateljski svijet. Inače, Bagola je pjesnik koji piše na hrvatskom standardnom književnom jeziku, zatim na zavičajnom kajkavskom, humskom, gornjosutlanskom idiomu (npr. zbirka Humske popiefke), a budući da je studirao teologiju u Ljubljani, piše i prevodi sa slovenskog jezika. Zbirka pjesama Samoobsodba napisana je upravo na slovenskom, a također je okrenuta unutarnjim previranjima: pisana je slobodnim stihom, s opkoračenjima, izrazito metaforično. Autor pogovora knjige izabranih pjesama Božidar Petrač ističe povezanost Bagole s još jednim važnim slovenskim pjesnikom kršćanske provenijencije, Edvardom Kocbekom. Upravo je Kocbek bio čitatelj njegovih pjesama iz mladosti, te je ocijenio da su „zrele za tiskanje“.

Raskol u samom biću, između svećeničkog poziva i pjesničkog previranja, potiče pjesnika da u svojoj poeziji propituje unutarnje dvojbe, sumnje, da se odmiče od šablona i dogmi i da istražuje bitak, svijet, odnos čovjeka i Boga. To čini i u prozi, u autobiografskom romanu Traganje za samim sobom iz 1980, i autobiografskoj prozi Zapisi jednog bogoslova iz 1994. U kasnijim zbirkama teme su vezane i za eros, potom za zavičaj, obitelj, svagdan i prijatelje, a u zrelosti života u materinskom zavičajnom govoru Bagola ludički inventivno propituje iskušane motive, ističe Petrač. Kroz svoju poeziju pjesnik uvijek dolazi do bitnih metafizičkih tema, od početnih lutanja, profiliranja do poezije koja je, kako bilježi Davor Šalat, izraz njegove ljudske autentičnosti i svjedokom mukotrpnog puta do poetske zrelosti.

Novi ciklus pjesama Božidara Brezinščaka Bagole posvećen je velikom pjesniku Petru Gudelju, povodom njegova devedesetog rođendana. Kroz narativne pjesme Bagola na neki način upoznaje čitatelje s Gudeljevim pjesništvom i dnevničkim zapisima, prenoseći i emocije i ushit zbog istih, ocrtavajući pritom i književni život u kojem su zajedno participirali od mladosti, te opisuje areal Gudeljevih pjesama, krševitost surovog kraja i život u njemu, povijest, floru i faunu. No u tom obraćanju pjesniku Gudelju, Bagola supostavlja motive koji ih povezuju, premda dolaze iz različitih krajeva.

U ciklusu nalazimo i primordijalnost, reminiscencije na mladost i odrastanje, poetski opis žrtvenog rituala (Jarčeva mješina), snažne pjesme s anaforom (Gromovi), sa zanimljivim povezivanjem nespojivog u obliku metafore lirskog tenka (Gudeljev tenk), pjesmu o groblju i precima (Crkva Svetog Ivana), o tragičnoj povjesnici, domovini i zemlji (Naša zemlja), a nalazimo i društveno-kritičke tonove.Bagola u toj ekstatičnoj lirici nije nimalo šablonski, već je iskreno zadivljen poezijom kolege, i sve to želi prenijeti čitateljima kao mogući nagovor na čitanje. Pjesme su ujedno i refleksije o životu, književnoj sceni, međusobnoj recepciji, prije svega o prirodi, povijesti, temi smrti i života, i samoj biti pjesničkog stvaranja u kojem se, kako ističe Bagola u jednom stihu, miješaju ptičji, zmijski i ljudski jezici (Kost po kost). Riječ je o odličnom ciklusu, intertekstualnom i lirskom istovremeno.